Brechtov rodni grad Augsburg za ovu godišnjicu organizira festival pod nazivom „Brecht širom svijeta“. Taj njemački autor odavno je izvozni hit. Njegova „Opera za tri groša“ je jedan od najizvođenijih mjuzikala na svijetu. Njime je osvojio Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju, ali i Japan, Togo ili Poljsku, gdje se taj mjuzikl redovito izvodi.

U Lomeu, glavnom gradu afričke države Togo, režiser Ramses Alfa inscenira jedan od najpoznatijih Brechtovih komada: „Majka hrabrost i njezina djeca". Radi se o majci koja pokušava zaštiti djecu od rata.

To je režisera podsjetilo na nadničarke na plantažama kikirikija u Togou, koje su s bebama na leđima radile po velikoj vrućini za bijednu nadnicu. Ili na ulične prodavačice u glavnom gradu koje prodaju limunadu, voće ili tkanine i s teškom prtljagom idu od kuće do kuće, kako bi svojim obiteljima osigurale barem minimalnu zaradu.

„Sadržajno težište na socijalnim temama pravi od Brechta pisca za Afriku", kaže Alfa.

Brecht u Japanu

Prema podacima znanstvenice Monike Ayugai s New York City Universityja, Brecht je po broju izvođenja komada početkom ovog stoljeća jedan od najprisutnijih stranih autora u Japanu, odmah iza Shakespearea. Yagi Hiroshi, teatrolog iz Osake je prije nekoliko godina Brechta označio kao njemačkog autora čije se ime najčešće čuje u Japanu.

Brecht se u svojim emigrantskim godinama bavio i japanskom književnošću. Kada je bio gost svoje finske kolegice Helle Wuolijoki, otkrio je japansku dramu „Tužna priča jedne žene, priča o Chink Okichi". U njoj jedna gejša u 19. stoljeću zavodi američkog konzula kako bi spasila svoj grad od američkog bombardiranja. Njezini sugrađani je zbog toga označavaju kao laku djevojku i izdajnicu. Brecht je počeo prevoditi taj komad, fasciniran pričom o seksualnoj radnici koja doživljava poniženja usprkos tome što je zapravo herojska figura. Preveo je ipak samo nekoliko scena.

Radnici, prostitutke, izbjeglice – Ramses Alfa smatra da je Brecht i 70 godina nakon smrti omiljen, jer govori o ljudima koji imaju malo, koje ugnjetavaju, koji su na dnu. „Brechtovi junaci su često ljudi skromnog podrijetla“, kaže Alfa, koji je inače aktivan i kao glumac.

Brecht je 15 godina proveo kao emigrant prije nego što se vratio u Njemačku nakon Drugog svjetskog rata – i to u Istočnu Nemačku (DDR). U svojim komadima često je kritizirao nepravdu u kapitalizmu.

Brecht na istoku – strani prijatelj

„Zvuči paradoksalno, ali Brecht, koji je kao čovjek i umjetnik s izrazito ljevičarskim shvaćanjima zapravo morao biti blizak ideologiji i estetici Sovjetskog Saveza, uopće to nije bio“, kaže ruska teatrologinja Marina Davidova. Ona spada u red najpoznatijih ruskih teatrologa, ali je zbog Putinovog napada na Ukrajinu napustila zemlju. Trenutno je nominirana za direktoricu Salzburškog festivala.

Davidova objašnjava da je „drug Brecht" u sovjetskoj Rusiji bio dozvoljen s oprezom, u homeopatskim dozama. Vlast je osjećala subverzivnu snagu njegove umjetnosti, kaže. To se promijenilo tek u vremenu nakon Staljinove smrti, u godinama destaljinizacije. Davidova smatra da je zato Brecht imao izuzetan utjecaj na slobodnu kazališnu scenu u Sovjetskom Savezu, kao i u drugim državama Istočnog bloka.

„Nije slučajno da su dva najrevolucionarnija kazališta u poslijeratnoj ruskoj povijesti – kazalište Taganka pod režiserom Jurijem Ljubimovim šezdesetih i sedamdesetih godina, i Gogoljev centar pod Kirilom Serebrenikovim do zatvaranja u srpnju 2022., postavljali upravo Brechtove komade."

Pod Putinom, Brechtovo kazalište nema šanse

Osim očigledne suprotnosti Brechtovog kazališta i svih totalitarnih ideologija, Davidova vidi i estetsku suprotnost. Klasični ruski, pa i europski teatar, ima korijene u realizmu Konstantina Stanislavskog koji je na izvjestan način Brechtov kontrapunkt.

„Kod Stanislavskog se radnja odvija kao da je u jednom prostoru s četiri zida, glumci se pretvaraju da publika ne postoji“, kaže Davidova. „Kod Brechta nema tog ’četvrtog zida’, njegove figure se direktno obraćaju publici“.

Upravo zato Davidova ne vidi budućnost za Brechtov tip kazališta u Putinovoj Rusiji: „Ako je preživljavanje ruskog kazališta pri trenutnoj cenzuri uopće moguće, onda samo u nekoj vrsti kule od slonovače, prema motu: ’Vani se događa nešto strašno, ali ja se brinem o svojim metafizičkim problemima’. Upravo je to laž koju brechtovsko kazalište ne trpi."

I kazališna režiserka Anastasija Patlaj koja je pobjegla iz Rusije, potvrđuje to mišljenje: „Brecht je od svakog gledatelja tražio angažman, odgovornost za to šta se zbiva i izvan kazališta." I moskovsko kazalište u kojem je donedavno inscenirala komade, radilo je na temi društvene odgovornosti.

Posljednji komad koji je inscenirala zvao se „Memorija“ i bio je posvećen zabranjivanju organizacije za zaštitu ljudskih prava „Memorijal“, kao i pokušajima Bertolta Brechta da izbavi Carolu Neher, njemačku glumicu koja je pobjegla od nacista u Sovjetski Savez i tamo završila u Staljinovim logorima. Anastasija Patlaj je prvi gost rezidencijalnog programa Brechtove rodne kuće u Augsburgu i kaže: „Tako nam je Brecht osigurao dom.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu