U glavnim gradovima velikih članica, prije svega u Parizu i Berlinu, u proteklih nekoliko godina pojavila se iluzija o renesansi nacionalnih država. To se dogodilo na području energetske politike, industrijske politike, pa čak i u sferi gospodarske politike, gdje je prevladalo mišljenje o nacionalnoj samostojnosti. Kada se pojavila velika kriza, pojavili su se i nacionalni planovi spašavanja banaka i nacionalni programi za spašavanje konjunkture i ekonomije.

Europska unija je bila zadovoljna ulogom birokratskog čimbenika čija je funkcija bila ublažiti najteže posljednice potpuno nacionalnih programa. Gospodarski stručnjaci naglašavaju kako je to bila vrlo žalosna politička epizoda za koju zajedničku odgovornost snose Angela Merkel, Nicolas Srakozy, José Manuel Barroso i Jean-Claude Juncker.

Nedavno jedan kolega novinar mi je dobacio kako su gotovo svi veliki problemi našeg vremena globalni, a da su svi instrumenti moći nacionalni. U Europi gdje posluju banke preko granica bilo bi logično da postoji središnji, europski nadzor banaka, ali prednost ipak imaju nacionalna rješenja uz minimalnu europsku koordinaciju, jer članice žele „progurati“ svoje nacionalne interese. Ako zbrojimo nacionalne interese, tada to nažalost ne dovodi automatski do nadređenog europskog interesa.

Suprotnost interesa

Kad se suočimo s novom krizom banaka, a to će se dogoditi za nekoliko godina, bit ćemo u Europi ponovno nespremni, jer svaka članica EU-a slijedi svoje sebične interese. Slična situacija je i na mnogim drugim područjima politike. Članice odbijaju posudbu eura jer smatraju da se time povećavaju troškovi financiranja. Takvo ponašanje je ne samo pogrešno već ono prikirva činjenicu da se time dolazi do stabilizacije financijskih tržišta. Stoga se i ne govori o suprotnosti nacionalnih i europskih interesa, već samo o interesima koje „osjećaju“ građani. To je samo kratak sažetak trenutnog stanja. Nije potrebna velika mašta da nacionalni egoizmi jednog dana dovedu do katastrofe, a to je da se sadašnje stanje europske apatije nastavi vječno i trajno. Ipak, ekonomski stručnjaci i politički promatrači izglede procjenjuju u nešto optimističnijem tonu. Drugo desetljeće 21. stoljeća moglo bi biti dobro za europske integracije, a za to navode četiri razloga.

Lisabonski sporazum od velike pomoći

Kao prvo, završava se desetljeće politike koja je usmjerena prema unutra. Lisabonski sporazum koji početkom prosinca stupa na snagu, rezultat je političkog procesa koji je trajao gotovo jedno desetljeće. Proširenje Europske unije na istok starog kontinenta bio je pravi strukturni šok od kojeg se Unija tek polako oporavlja. U dogledno vrijeme neće biti novih sporazuma o pridruživanju osim onog s Hrvatskom i možda s Islandom, neće biti više proširenja koje će obuhvaćati deset zemalja članica. Europska unija se sad može punom snagom baviti važnim i prije svega gospodarsko političkim zadacima.

Njemačko-francuski dvojac i dalje motor EU-a

Drugo, stručnjaci očekuju da će se poboljšati francusko-njemački odnosi. Dokaz da su oni vrlo dobri je i činjenica da su Merkel i Sarkozy davno prije konačne odluke postigli dogovor kojim na mjestu prvog stalnog predsjednika EU-a podržavaju belgijskog premijera Hermana Van Rompuyja. Osim toga Sarkozy je obećao pristati da njemački kandidat za glavnog tajnika Europskog vijeća, europski savjetnik kancelarke Merkel, Uwe Corsepius, naslijedi sadašnjeg Francuza Pierre de Boissieua. Promatrači očekuju da će Njemačka i Francuska zajedno kao nasljednika predsjednika Europske središnje banke Jean-Claude Tricheta predložiti Nijemca Axela Webera. Valja istaknuti da ovdje nije riječ o njemačko-francuskom prijateljstvo, jer za to Merkel i Sarkozy nisu sposobni. Ovdje je riječ o koaliciji interesa koja je bitna za vodstvo Europe. Ni Merkel ni Sarkozy nemaju političke alternative. David Cameron, vrlo vjerojatno idući britanski premijer i Silvio Berlusconi ili pak José Luis Zapatero nisu za Nijemce i Francuze ozbiljni partneri.

Nastavak europske integracije

Kao treće, za očekivati je da će institucije Europske unije pod Lisabonskim sporazumom funkcionirati bolje. U Europskom vijeću doći će do izražaja sposobnosti Van Rompuyja kao koordinatora i moderatora. Osnažen će biti i Europski parlamenta uz to Lisabonski sporazum omogućava skupini zemalja članica da u određenim područjima tiješnije surađuje, što bi moglo biti od posebne važnosti za eurozonu.

Prognoze su alarmantne, ali...

I na kraju četvrto, za Europu je došlo do dramatične promjene i pogoršanja vanjskih utjecaja i okolnosti na politički i financijski manevarski prostor. Ako članice Unije žele ostati pri svojim nacionalnim interesima iz proteklih nekoliko godina, tada nema izgleda za trajan gospodarsko-politički uspjeh Europe. Europsko unutarnje tržište raspadat će se na sve strane. Unutar eurozone doći će do financijske nestabilnosti koju Europa neće zajednički suzbijati, već će to činiti svaka članica za sebe. Globalna gospodarsko-politička koordinacija odvijat će se tada između SAD-a i Kine.

Politički promatrači i ekonomski stručnjaci ne mogu sasvim isključiti da će nacionalna tvrdoglavnost imati upravo takve rezultate, no pouzdano tvrde da su upravo vlade u Parizu i Berlinu shvatile stanje u kojem se nalaze i da će učiniti sve da se ove tmurne prognoze ne ostvare.

...EU je ipak na dobrom putu

Stoga bi za Europu trebao biti prioritet da poboljša svoje postojeće procese integracije, umjesto da stvara nove. Tu se ubraja i sektorno proširenje unutarnjeg tržišta, gospodarsko-politička koordinacija unutar monetarne unije, prema unutra i vani, razvoj zajedničke energetske politike i naravno bolje usklađena i koordinirana vanjska politika – sve su to stvari koje će biti lakše s Lisabonskim sporazumom. Možda će zvučati naivo, ali osobno smatram da se Europska unija u većini spomenutih područja ipak nalazi na dobrom putu.

Autor: Alen Legović, Bruxelles

Odg.ured: Ž.Telišman/ S. Kobešćak