Jednoga dana kada će konačno biti završen, spomenik Sintima i Romima ubijenima tijekom vladavine nacionalsocijalizma u Njemačkoj trebao bi izgledati ovako: crni, okrugli bazen u čijem središtu se nalazi trokut u kojem leži jedan cvijet. Svaki put kad ovaj uvene, bazen će se spustiti u zemlju da bi se, kada se ponovno podigne, na mjestu uvenulog nalazio novi, svježi cvijet. Tako je barem ovaj spomenik zamislio izraelski umjetnik Dani Karavan. No danas, 20 godina nakon što je donesena odluka o podizanju ovog spomenika, može se vidjeti samo crni bazen prepun mulja i kišnice i oko kojeg leže betonske, odnosno, kamene ploče.

Sukob oko naziva

Njemačka savezna vlada donijela je naime još 24. travnja 1992. godine odluku o podizanju spomenika kako ubijenim europskim židovima tako i Sintima i Romima. Kao idealno mjesto odabran je položaj u blizini Brandenburških vrata u Berlinu. No, problemi i poteškoće pratili su gradnju takoreći od samog početka. Primjerice, savezna uprava i grad Berlin uspjeli su se dogovoriti oko gradnje tek 2005. godine, a dok se s njome doista nije i započelo, potrajalo je još slijedeće dvije godine.

Drugi veliki problem vrtio se i oko imena spomenika. Naime, već negdje u samom početku planova javila se jedna do tada nepoznata skupina pod imenom Sinti Allianz. Oni su uputili prosvjede zbog, prema njihovom mišljenju, netočnog i nepreciznog naziva u smislu da pod pojmom Sinti i Roma ne spadaju svi oni koje su nacisti jednostavno nazivali ciganima. U skladu s time organizacija Sinti Allianz je predložila da se i spomenik tako nazove ( Spomenik ciganima, žrtvama nacionalsocijalizma). Prema njihovom mišljenju, ova riječ ne zvuči diskriminirajuće ako ju se ne koristi u diskriminirajućem nego u sasvim neutralnom kontekstu. Ovom zahtjevu se suprotstavilo Središnje vijeće Sintija i Roma s argumentom da su naziv cigani koristili nacisti te da ga se u tom smislu ne smije koristiti.

„Sukob oko naziva iskorišten je kao izgovor da se ne nastavi s gradnjom. Mislim da je jednostavno nedostajalo političke volje da se cijela stvar brže provede u djelo i završi“, rekao je primjerice Herbert Heuss, glasnogovornik Središnjeg vijeća Sintija i Roma. Ovaj sukob oko naziva je ipak na kraju okončan. Sinti Allianz i Središnje vijeće Sintija i Roma su se složili oko toga da na kraju neće biti nikakvog naziva već da će na ploči spomenika stajati riječi iz ondašnjeg zakona vezanog za progone određenih etničkih skupina te da će spomenik biti posvećen svima njima. Na površinu samog bazena trebale bi biti uklesane riječi (na engleskom i njemačkom) talijanskog romskog pjesnika Santina Spinellija:“Ugašene oči, hladne usne, tišina, slomljeno srce, bez daha, bez riječi, bez suza“.

Sukob umjetnika i gradskih vlasti

Pa ipak, iako je sada, kako se čini, sve jasno, još uvijek nije poznat točan termin otvorenja spomenika. Poznato je da bi se ono trebalo dogoditi negdje u listopadu ali se točan datum za sada ne zna. Nadležni Ured državnog povjerenika za kulturu za sada termin još nije objavio budući da još uvijek traju žestoki sukobi između umjetnika i graditelja. Umjetnik Karavan predbacuje vlastima da ne slijede točno njegove upute i da „aljkavo“ rade, što ovi naravno negiraju.

A za cijelo to vrijeme, preživjeli Sinti i Romi (kojih je sve manje) i njihovi potomci još uvijek čekaju i nadaju se – da će konačno dobiti mjesto koje bi trebalo podsjetiti na više od pola milijuna europskih „cigana“ koji su stradali u koncentracijskim logorima takozvanog Trećeg Reicha.

Autor: Matthias Bölinger/Željka Telišman

Odg.ured: Andrea Jung-Grimm