Mnogi od zločina koje su počinile snage bosanskih Srba tijekom rata u BiH nisu stavljeni na teret prvom predsjedniku RS-a, ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Neke slučajeve preuzeo je i Sud BiH - Odjel za ratne zločine, a tako je slučaj i sa zločinima u Kotor Varoši, nadomak Banje Luke.

Josip je u tom gradu, njegovom rodnom mjestu, živio do lipnja 1992. godine, kada za svo nesrpsko stanovništvo počinju problemi. Naglašava da problemi nisu dolazili od njegovih sugrađana Srba, već od “snaga koje su došle sa strane”. “Tukli su me, ispitivali”, kaže za Deutsche Welle Josip, koji pravi identitet skriva, jer se još uvijek ne osjeća dovoljno sigurnim u gradu iz kojeg je 1992. godine prognan i u koji se, nakon godina provedenih u Njemačkoj, vratio 2011.

Doživotna presuda Radovanu Karadžiću nije ga, kako kaže, previše uzbudila. Nije, kaže Josip, siguran koliko je sam Karadžić kriv za cjelokupnu situaciju? “Koliko je Karadžić sudjelovao u svemu tome, koliko je netko prije to planirao?... To već skoro zalazi u teoriju zavjere... Meni je osobno kriv onaj što me je ispitivao i tukao, a ne znam ni odakle je, znam samo da nije iz Kotor Varoši”, kaže Josip.

O zločinima koji su se događali u Kotor Varoši nakon što je prognan, zna samo ono što je čuo od drugih, ali naglašava da strahote onoga što je počinjeno zapravo pojačava činjenica da u tom gradu, kao ni u Banjoj Luci, nije ni bilo ratnih djelovanja, no razmjeri zločina su vidljivi. Na teritoriju Općine je do rata, kako kaže, živjelo oko 10.500 Hrvata. Nakon akcije “Oluja” u susjednoj Hrvatskoj, kada su Srbi iz Hrvatske počeli stizati na područje Banje Luke, pojašnjava Josip, iz Kotor Varoši odlazi i većina preostalih Hrvata.

Iščezavanje Hrvata u RS-u

“Kada sam se ja vratio u Kotor Varoš 2011., u gradu je bilo još oko 1.000 Hrvata. Većina je pomrla, pa nas je danas tek nekih 250 do 300”, tvrdi Josip i naglašava kako je činjenica da “Hrvati definitvno nestaju iz tih krajeva”, kao trajni rezultat etničkog čišćenja.

Bosanski Hrvati gotovo su iščezli s teritorija današnje Republike Srpske. “Na žalost, mi smo ovdje svedeni na ostatke ostataka”, kaže za Deutsche Welle dr. Anto Orlovac, biskupski vikar Banjolučke biskupije. Za primjer navodi selo Vrbanjce u Općini Kotor Varoš, gdje je do rata živjelo oko 3.000 katolika - Hrvata, a danas ih je tek oko 30!

"Slično je i u mnogim drugim župama na području cijele RS, dakle vrlo je malo ostalo Hrvata, uglavnom starijeg svijeta koji, eto, na žalost, izumire”, kaže dr. Orlovac koji je početkom ove godine izdao i knjigu “Gubitci Banjolučke biskupije u ratu 1992.-1995.”, koju je pripremao godinama u želji da dokumentira zločine Karadžićevih snaga nad katolicima, kao i žrtve - katolike Banjolučke regije.

"Razapet na drvo u gradskom parku"

U njegovoj knjizi se, između ostalog, navodi kako je u proteklom ratu na području Banjolučke biskupije stradalo 1.054 katolika, od čega se 58 posto odnosi na civile, među kojima je bilo i sedam svećenika i jedna časna sestra. Dr. Orlovac je bio direktan i u opisu zločina: “izveden iz svoje kuće i ubijen na dvorištu; masakriran i ubijen u vlastitoj kući; obješen u svojoj kući; zaklan od četnika u svojoj kući; poginula od eksplozivne naprave postavljene na prozor njene kuće; izgorjela u svojoj kući koju su zapalili srpski teroristi... ubijen krampom kod kuće... četnici ga odveli od kuće u zatvor gdje je zlostavljan; razapet na drvo u gradskom parku; poginuo na prisilnom kopanju rovova; strašno zlostavljan i masakriran: vezan za hrast i zaklan nedaleko od svoje kuće - oderano mu lice u obliku križa; izveden iz konvoja Crvenog križa i ubijen”...

Navodi i brojna mjesta masovnih zločina - logore u kojima je zlostavljano i ubijano nesrpsko stanovništvo: Keraterm, Omarska, Manjača, Betonara kod Sanskog Mosta, Kamenica kod Drvara, Batković kod Bijeljine...

Materijal je, kako kaže, prikupljao iz crkvenih Matica (matičnih knjiga), najviše Matica umrlih, ali i rođenih i vjenčanih, koje je također pretraživao kako bi usporedio sve podatke i izbjegao moguće dupliranje, a sve u cilju objedinjavanja podataka o žrtvama katolicima, ne samo Hrvatima, već i drugim narodima pripadnicima Katoličke crkve. Koristio je, navodi dr. Orlovac, sve što je mogao naći u izvorima podataka.

Zaborav bolniji od zločina

Osim na sjeverozapadu BiH, posebno na području Prijedora i Sanskog Mosta, bilježe se i zločini srpskih snaga nad bosanskim Hrvatima u Posavini, današnjem teritoriju RS-a - u Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Brčkom, Derventi...

Danas se o progonu Hrvata i zločinima Karadžićevih snaga nad Hrvatima malo ili nikako govori. Sve se svodi, kako kaže dr. Orlovac na “bilo pa prošlo; tko nas je zavadio... i na tome i ostaje”. "Ide se nekom politikom - nećemo to dirati, ništa se nije dogodilo, skrijmo to pod tepih”, naglašava on.

U svjetlu doživotne kazne zatvora Radovanu Karadžiću, smatra da “nikakva kazna počiniteljima ne može promijeniti sudbinu onih koji su stradali”. "Sankcija je samo znak da se društvo ne slaže s takvim načinom i da to osuđuje. Žrtvama i onima koji pate zbog toga to je slaba zadovoljština i ona, zapravo, nije ni moguća”, kaže dr. Orlovac.

Naglašava da ipak "više boli to ako se žrtve jednostavno zaborave, kada se zametnu, kao da ih nije ni bilo”. "Onda je to vrlo loša poruka koja se daje uopće javnosti i koju jedno društvo o sebi kaže”, smatra dr. Orlovac.

Dodaje kako je, kada je riječ o žrtvama - Hrvatima Banjolučke regije, ali i RS-a, “žalosno što su svi pali u pepeo zaborava, a radi se o ljudima s imenom i prezimenom, dostojanstvom, ljudskim vrednotama...”.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android