Cijeli svijet je prije deset godina sa zabrinutošću pratio spašavanje 33 rudara zatrpana u rudniku San José u pustinji Atacama. Više od milijardu ljudi je na televiziji pratilo „čudo iz Čilea“, kad su rudari u spektakularnoj akciji izvučeni na površinu. Danas se, međutim, brojni rudari osjećaju izdanima i prodanima. „Svijet nas je zaboravio", žali se bolivijski rudar Carlos Mamani u novinama El Mercurio. On sa suprugom i dvije kćeri još živi u Copiapóu u blizini rudnika. Dvije godine je bio na liječenju kako bi svladao psihičku traumu. „Nikad više neću raditi u rudniku“, kaže on.

69 dana su rudari morali izdržati na dubini od 700 metara ispod zemljine površine. Za njihovo spašavanje je izrađena specijalna komora Feniks kojom su 13. listopada 2010. izvučeni iz rudnika. Prvih 17 dana nakon nesreće kolege i rodbina unesrećenih uopće nisu znali jesu li rudari preživjeli. A onda je spasilačka ekipa uz pomoć specijalnog svrdla i sonde doprla do njih. Zatrpani rudari su nazad na površinu poslali cedulju na kojoj su napisali: „Dobro se osjećamo u zaštitnom prostoru. 33-ojica.“

Poruku je napisao José Ojeda. Njihove obitelji u kampu Esperanza (nada) su odahnule. Ali, José Ojeda danas nije dobro. Pati od bolesti srca, prostate i bubrega, ima dijabetes i psihičke probleme. I Jonny Barrios kaže: „Loše mi je.“ On je bolestan na pluća, a zbog pandemije koronavirusa mjesecima je već u kućnoj karanteni. Nakon spašavanja iz rudnika obećano im je puno toga što nije ispunjeno, žali se on.

Preživljavanje na plus 30 u potpunom mraku

5. kolovoza 2010. oko 14 sati u rudniku bakra i zlata San José na sjeveru Čilea došlo je do urušavanja, zatrpana su 33 rudara. Započela je zacijelo najkompliciranija akcija spašavanja u povijesti rudarstva. Više od dva mjeseca su zatrpani rudari morali čekati na temperaturi preko 30 stupnjeva, uz veliku vlažnost zraka i djelomice u potpunoj tami. Vođa smjene Luis Urzúa je racionirao konzerve tunjevine koje su imali i tako osigurao da rudari do trenutka spašavanja nisu bili umrli od gladi.

13. listopada 2010. rudari su konačno izvučeni na površinu. Jedan po jedan su ulazili u kapsulu Feniks 2 kojom su izvlačeni. Samo ta zadnja faza spašavanja trajala je 22 sata i 36 minuta. Fotografije spašenih rudara obišle su svijet.

Hollywood je snimio film o 33 spašena rudara, glavne uloge su igrali Antonio Banderas i Juliette Binoche. Rudari su putovali po svijetu, čak su se prodavale i njihove figure. Ali profit su pokupili prije svega drugi. „Kad smo izašli obećavali su nam projekte, ali mi smo ostali praznih ruku“, izjavio je nedavno Urzúa za televizijsku postaju BBC Mundo. „Već deset godina pokušavamo vratiti svoje dostojanstvo, svoja prava.“

Iznevjerena obećanja

Rudnik San José je zatvoren nakon nesreće, sudski postupak protiv tvrtke koja je vodila rudnik obustavljen je bez presude. U kampu Esperanza samo još jedan pet metara visoki betonski križ podsjeća na „čudo iz Čilea“. Rudari dobivaju mjesečnu mirovinu od 315 tisuća pesoa (335 eura), što je polovica njihovih primanja dok su radili u rudniku. Obećana im je i odšteta od 80 milijuna pesoa (85.000 eura). Ali, vlada je uložila žalbu protiv te odluke, a zbog pandemije se odluka o tomu odgađa.

 Gotovo nitko od 33 spašena rudara više ne radi u rudarstvu. Mario Sepúlveda je dobio novac u jednoj zabavnoj emisiji i s tim novcem je otvorio centar za autističnu djecu. Daniel Herrera je upoznao jednu Njemicu i oženio se. Omar Reygadas i Franklin Lobos rade kao vozači.

Zbog korona-pandemije neće biti ni velike proslave 10. godišnjice „čuda iz Čilea“.  Mario Gómez, najstariji iz skupine spašenih rudara, već mjesecima je u karanteni u svojoj kući u Copiapóu. Bolestan je na pluća i pripada u rizičnu skupinu. „Ako se inficiram neću to preživjeti“, kaže on. Ali, i bez službene proslave on će se sjećati onoga dana prije deset godina kad se po drugi put rodio. „To je kao da se jučer dogodilo“, kaže Mario Gómez.

Denis Düttmann (dpa)