DW: Neposredno nakon što se njemačka vladajuća koalicija dogovorila o ključnim pitanjima zakona o integraciji šef Zastupničkoga kluba SPD-a Thomas Oppermann je tvitao: "50 godina nakon početka useljavanja Njemačka je dobila Zakon o integraciji". Vicekancelar Sigmar Gabriel govori o "povijesnom koraku". Gospodine Luft, koliko je važan ovaj zakon?

Stefan Luft: Prije svega moram reći da su u Zakonu o boravku iz 2005. sadržane odredbe koje se odnose na integraciju. Euforija se iz perspektive političara može razumjeti. Ali, u pogledu ograničenog djelovanja države na polju integracijske politike, gledano iz mog ugla nema mjesta euforiji.

Zakon obećava neke novine. Na primjer, vlada želi stvoriti 100.000 dodatnih "mogućnosti za zapošljavanje". Misli se vjerojatno na "posao od jednog eura" (uz socijalnu pomoć nezaposleni dobivaju jedan euro po satu, op. ur.). Jamči li se time trajna integracija na tržištu rada?

Ni u kojem slučaju. To je u prvom redu preduvjet za ulazak na regularno tržište rada. Ne bi se smjelo dogoditi da se na izbjeglice gleda tako da one imaju izgleda samo za marginalne poslove, zato što i kod tih nisko plaćenih poslova zarađuju znatno više nego u zemljama iz kojih dolaze. To ne može biti cilj jedne integracijske politike koja podrazumijeva jednako sudjelovanje za sve.

Kako bi takva politika mogla biti provedena?

K nama su došli uglavnom mladi ljudi. Oni bi morali biti dokvalificirani, da ako je moguće završe škole kako bi kasnije mogli dobiti radna mjesta. Ja tu vidim zapravo pravi izazov.

Planirani zakon ne sadrži samo poticaj, već i obveze - između ostalih govori so o tečaju integracije. Mnoge izbjeglice već sad imaju osjećaj da se prema njima ophodi tutorski i da je njihova sloboda djelovanja ograničena. Jesu li ovi koraci pravi put da se ljudi integriraju u društvo?

U svakom slučaju su to legitimne mjere. I one neće biti odlučujuće. Kada je riječ o integraciji u prvom redu se ide ka tomu da se ostvare kontakti s domicilnim stanovništvom. A to je kada je riječ o integraciji na tržištu rada od velikog značenja. Jer, ako imam kontakte s društvom koje me je primilo, onda ću mnogo lakše preko inter-etničke mreže doći do posla. To je naravno odlučujuće i kod učenja jezika koji je potreban u svakodnevnom životu. A, ako ostanem živjeti u dijelu grada, u kojem je koncentrirana samo jedna etnička skupina, jezik neću naučiti. Država u tom slučaju može uvesti sankcija koliko hoće, ali to ne pomaže.

Ali, zar ne obećavaju uspjeh planirana naselja za izbjeglice kojima je odobren boravak u Njemačkoj? Jer, upravo na taj način njemačka vlada želi spriječiti postojanje socijalnih žarišta.

90-ih godina smo imali Zakon o dodjeli stana za useljenike s njemačkim korijenima iz Istočnog bloka koji je imao pozitivne efekte. Obveza života u jednom mjestu je u prvom redu važila za one kojima je država osigurala pomoć. Ovakav pristup u osnovi ima smisla. No, pitanje je događa li se na tom određenom području i integracija. Važno je da ljudi ne protrače uludo to vrijeme već da ga iskoriste da se integriraju u obrazovni sustav i tržište rada.

Planirani zakon također je stroži kada je riječ o obvezama migranata. Onaj tko ne iskoristi ponuđene mjere za integraciju, mora na primjer računati sa smanjenjem pomoći. Koliko su zapravo nužne ovakve mjere?

To su legitimne državne mjere i one će pogoditi samo manji dio migranata. Oni koji imaju interesa da ostanu u Njemačkoj na duže staze i da se etabliraju i u društvenom smislu, iskoristit će sve ponuđene mogućnosti.

Kako će na Zakon o integraciji reagirati ostatak društva? Ne pojačava li zapravo to potenciranje "obveza i sankcija za izbjeglice" predrasude o tome kako se izbjeglice ne žele integrirati?

Ne vjerujem da će to značajnije utjecati na raspoloženje javnosti. Odlučujuće će biti to hoće li poći za rukom da ti ljudi što je prije moguće napuste prihvatne centre. Jer, tek kada prestanu biti samo u okruženju svojih sunarodnjaka moguće je početi s procesom integracije.

Nedostaju li u ovom trenutku inicijative države s kojima je trebalo početi prije integracijskog procesa?

Prošle godine je savezna vlada otvorila 3.000 radnih mjesta u saveznim službama za migracije i izbjeglice. S jedne strane je predugo trajalo dok se to uradilo, a s druge strane bi se konačno morale na raspolaganje staviti kvalificirane osobe. To je posljedica politike koja godinama ne zapošljava dovoljan broj ljudi kako bi se moglo izaći na kraj s porastom broja zahtjeva za azil. A to drži ljude dalje od pravog života u kojem se integracija odvija svakodnevno.

Dr. Stefan Luft je docent na Sveučilištu u Bremenu i najviše se bavi migracijskom i integracijskom politikom.