Iako se najviše trebalo razgovarati o pitanjima gospodarstva i financija, susret G20 u Brisbaneu protekao je u potpunosti u znaku krize u Ukrajini. I njemačka kancelarka Angela Merkel je razgovarala s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o krizi koju mnogi vide kao početak novog Hladnog rata. Razgovor je okončan bez vidljivih rezultata.

Nema sumnje da je zbog Ukrajine došlo do novog sukoba između Rusije i Zapada, te da se on bitno pogoršao nakon ruske aneksije Krima i politike destabilizacije koju Rusija vodi na istoku susjedne zemlje. Ipak, Zapad ne bi sebi smio dozvoliti da ga ruski tvrdolinijaši na brzu ruku natjeraju u novi Hladni rat.

U ovom trenutku su potrebni smirenost i svijest o realnim opasnostima i novim strategijama. Važno i ispravno je ono što čini Angela Merkel. Ona je ostavila otvorenim komunikacijske kanale prema Kremlju, posebno prema predsjedniku Putinu, čak i ako razgovori u prvi mah ostaju bez rezultata.

Što su opasnosti a šta mogućnosti?

Ruska politika je izazvala zapanjenost i posijala je nepovjerenje. Ipak, produžetak dijaloga s Putinom mora ostati važan cilj diplomacije Zapada. Bilo kakav valjan i održiv dogovor je moguć jedino ako se zadrži minimalna doza povjerenja. Potreba da se tako djeluje ne postoji samo zbog krhkosti Sporazuma iz Minska i zbog stalnih sukoba u regiji Donjecka. Mnogo veća opasnosti prijeti zbog ugrožavanja svjetskog mira i nekontrolirane eskalacije krize zbog "ruskog pokazivanja mišića" koje je vidljivo kroz patrole ruskih bombardera iznad sjevernog Atlantika ili stacioniranja ratnih brodova ispred obala Australije.

Osim toga Zapad i vlada Ukrajine moraju prihvatiti neugodnu istinu da je bez suradnje Rusije praktično nemoguće poboljšati gospodarstvo i socijalnu situaciju u Ukrajini. Kremlj u svojim rukama drži glavne poluge poput snabdijevanja plinom i isplata za korištenje tranzitnih plinovoda. Rusko tržište je važno za proizvode ukrajinske industrije, a u Rusiji rade brojni Ukrajinci koji šalju novac kući. Obzirom na politku koju Kremlj vodi na Krimu i u regiji Donjecka ne treba sumnjati u to da je on spreman da te poluge maksimalno koristi u skladu sa svojim interesima.

Ruski ciljevi i odgovor Zapada i Ukrajine

Zbog toga je potrebno osmišljavanje koncepta kojeg bi Zapad i vlada u Kijevu mogli ponuditi kako bi se zadovoljili dublji interesi ruske politike. Naravno da nema govora o priznavanju neoimperijalnih "zona utjecaja". Ne smije se dovesti u pitanje ni uspostava pravne države i tržišne privrede u Ukrajini - po uzoru na onu u EU.

Kompromis bi se mogao sastojati u tome da Ukrajina ostane neutralna na sigurnosnopolitičkom planu i da ne teži članstvu u NATO-savezu, da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Ukrajine sa EU nema velike negativne posljedice po gospodarstvo Rusije, te da se sprovede decentralizacija Ukrajine s više prava za njene regije. Ovo posljednje je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko u principu već obećao. I Bruxelles je faktički pristao na izbjegavanje gospodarskih nepogodnosti za rusku privredu tako što je primjena Sporazuma o pridruživanju s Ukrajinom odgođena do početka 2016. godine.

Sigurno je još dug put do stabilnog političkog kompromisa. Neće biti lako privoljeti Kremlj da na njega pristane i da odustane od svoje agresivne političke linije. Ali umjesto da stalno najavljuju samo pooštravanje sankcija, zapadne vlade bi trebale da takve sankcije i prijetnje uvjetuju, odnosno da budu ovisne od postizanja spomenutog političkog kompromisa. Onda bi sankcije postepeno mogle biti pooštrene ili ukinute, ovisno od razvoja događaja.

Politika popuštanja

Razumije se da sada svuda vlada ljutnja i nepovjerenje. Zahtjevima za postizanjem kompromisa se na Zapadu vrlo brzo udara etiketa "politike popuštanja", mada postoji opasnost da to doista i bude tako. Ipak, Ukrajincima se ne može pomoći ni držanjem moralnih pridika, niti vojnim putem, što su pokazali veliki gubici ukrajinske vojske u sukobima u kolovozu.

Jasno je da neće tako brzo doći do uspostave odnosa između Rusije i Zapada kakvi su vladali prije ove krize. Potrebno je sprovesti brojne promjene prije nego što se opet bude govorilo o "strateškom partnerstvu". U svakom slučaju nema puta koji bi Zapad mogao voditi mimo novog i velikog "Maršalovog plana" za Ukrajinu. EU i SAD su dužne podnijeti takvu žrtvu. Ipak, bez kompromisa s Rusijom su svi napori uzaludni. To dobro zna i ruski predsjednik Vladimir Putin zbog čega je i na susretu G20 u Brisbaneu bio tako nepopustljiv.