I na ovom Zelenom tjednu u Berlinu, najvećem agrarnom sajmu takve vrste je na prvi pogled sve idilično: kokice ponosno šeću i kokodaču, mali praščići se veselo igraju pod grijalicom, jedan poljoprivrednik vodi golemog bika do njegovog ugla pokrivenog slamom. 

Ali pravog pozitivnog raspoloženja ove godine nema. Tek su završeni prosvjedi poljoprivrednika koji su čitav tjedan izražavali svoje nezadovoljstvo - i obzirom na okolnosti, nije isključeno da će prosvjedi ponovo izbiti. Najprije je tu ukidanje poreznih olakšica za gorivo koje poljoprivrednici troše za svoje strojeve. "Ne mogu se uopće sjetiti da su još od ujedinjenja Njemačke, poljoprivrednici na taj način i u toj mjeri izrazili svoje nezadovoljstvo politikom koja se vodi", kaže nam Joachim Rukwied, predsjednik Udruge njemačkih poljoprivrednika. 

Problem njemačkih poljoprivrednika je posve jednostavan: oni uopće ne bi mogli živjeti od svog rada kad ne bi bilo državne i europske potpore. S druge strane, potrošači u Njemačkoj imaju izuzetno jeftine živežne namirnice: u prosjeku i po računici ministarstva za poljoprivredu i ishranu, za namirnice odlazi 11,5 posto prihoda. Samo je u Irskoj i Austriji još manje, da ne računamo i Luksemburg gdje su i primanja bitno veća. Ne samo u skandinavskim zemljama, nego je i u Italiji to 14,4%, u Francuskoj 13,3%.

Borba za kupca preko leđa poljoprivrede

Glavni razlog je što njemačkim tržištem uvjerljivo vlada samo par golemih trgovačkih lanaca, a između njih vlada i žestoko natjecanje niskim cijenama da privuku kupce. 

Naravno da to netko treba i platiti, a to su poljoprivredni proizvođači: lanci kao što su Rewe, Edeka, Aldi i Lidl traže i što jeftiniju robu i u količinama koje su daleko veće od onoga što mogu ponuditi mali proizvođači jer malih trgovina ima sve manje. To znači da su prisiljeni dati svoje proizvode čak i po manjoj cijeni nego što je koštala proizvodnja. Da im nevolja bude još veća, tu je i politika koja je u proteklim godinama još pooštrila propise, bilo da je riječ o uvjetima za držanje životinja, za zaštitu klime i bioraznolikost, zaštitu voda i erozije tla... Popis obveza je dug.

"Poljoprivreda ne može ispuniti sve veće zahtjeve društva i istovremeno proizvoditi jeftiniju hranu", kaže Martin Schulz iz radne skupine seoske poljoprivrede. Kako onda to učiniti, a da se sav teret opet ne svali na leđa poljoprivrednika? 

Tu ni stručnjaci ne znaju pravi odgovor. Nakon što su već 2019. održani veliki prosvjedi njemačkih poljoprivrednika, dogovoreno je kako će se posla prihvatiti dvije radne skupine, jedna za budućnost poljoprivrede, a druga za boljitak domaćih životinja. Razmišljalo se, razgovaralo i računalo i došlo se do zaključka kako kilogram mesa u njemačkim prodavaonicama treba biti skuplje za barem 40 centi.

Ministarstvo će otvoriti mesnicu?

Te radne skupine naravno nemaju niti farme životinja, niti pogone za preradu, niti lanac trgovina pa je tako i taj izračun potonuo negdje u nekoj ladici bez ikakve šanse da bude proveden. No u osnovi se s tim slaže i trenutni ministar poljoprivrede, Cem Özdemir (Zeleni) koji se na tom položaju u dvije godine već naslušao razloga, zašto nešto nije moguće, ali nikad nije čuo što jest.

Njegova ideja koju je iznio uoči Zelenog tjedna jest uvesti barem "jedan cent za dobro životinja" koji bi se obračunavao već u pogonima za preradu mesa i kojeg bi dobivali uzgajivači. "Većina ljudi želi bolju zaštitu životinja, klime i biološke raznolikosti, ali ipak ne kupuju na taj način. To bi bila poluga kojom bi mogli promijeniti stvari. Tko želi dobro meso iz Njemačke, on treba slijediti taj cilj", misli njemački ministar poljoprivrede. 

Özdemir je obećao o tome razgovarati i s ministarstvom financija, ali do sad tamo nije bilo osobitog razumijevanja za ideju ministra iz redova Zelenih. Jer i tu se nameće isti problem: ima li ministarstvo lanac trgovina gdje neće vladati natjecanje da se ponudi meso i hranu što jeftinije?

Križarski pohod protiv masti, šećera i soli

I Christoph Minhoff iz Udruge njemačke prehrambene industrije ideju ministra naziva tek "ideološki zasnovano patroniziranje" koje će jedva dati ikakvog rezultata i za poljoprivrednike i za potrošače. Kako da se poljoprivredniku uopće naloži, što treba proizvoditi makar to nitko neće kupovati? "Uvijek neke nove ideje, uvijek neki novi zahtjevi. Mi smo upozorili kako ne želimo politiku u našem hladnjaku, a to ne žele niti potrošači."

To još više vrijedi za novu "strategiju prehrane" koju je ovaj ministar pokrenuo. U njoj se, između ostalog radi i o zdravijoj hrani u kantinama, školskim i kuhinjama dječjih vrtića gdje se najavljuje pohod protiv masnoća, šećera i soli. No sve su to sastojci koji hrani daju okus, a to nadomjestiti će onda i koštati.

Osobito po školskim menzama diljem ove zemlje već dugo traje otvorena bitka roditelja: "ekološki svjesni" roditelji zahtijevaju da se svim đacima daje isključivo vegetarijanska hrana, no sve je više i srditih roditelja koji misle kako ti aktivisti svojoj djeci mogu dati što hoće, ali oni za svoje mališane žele cjelovitu prehranu, dakle i s dovoljno bjelančevina životinjskog podrijetla.

A u ovoj borbi protiv masnoće, šećera i soli su neposredno pogođeni i proizvođači hrane. Nije im jasno, što ministar Özdemir misli da je kad daje takve "detaljne propise u njihovoj temeljnoj djelatnosti", kaže Minhoff.

Dosta nam je Njemačke! 

Jer već i želja ministra za "njemačkom hranom na njemačkom tanjuru" nema velike budućnosti: zbog svih tih propisa i nameta, visoke cijene energije i radne snage, u 83% tvrtki prehrambenog sektora vlada uvjerenje kako se sve manje uopće isplati proizvoditi u Njemačkoj. Samo još 10% prehrambenih tvrtki u Njemačkoj razmišlja o povećanju proizvodnje, 43% namjerava smanjiti, a već 6% i potpuno obustaviti proizvodnju u ovoj zemlji. "Investicije će u budućnosti odlaziti u inozemstvo", najavljuje Minhoff.

"Obični" i mali poljoprivrednici uopće nemaju izbor, preseliti proizvodnju u Poljsku ili Mađarsku. Njima ne preostaje ništa drugo nego boriti se protiv takve politike, a na početku za nastavak državne potpore "zelenom dizelu". "Kažem sasvim jasno: ako se to ne vrati, onda će se poljoprivrednici vratiti na ulice kako bi iznudili da ih se posluša u njihovim opravdanim zahtjevima", poručuje Rukwied. Štoviše, kaže kako su dobili potporu i poljoprivrednih udruga drugih država Europske unije. Jer muka im je svima slična.