SKADAR

„Imate tridesetak kilometara do Skadra“ – govori jedan od mladića na prvoj benzinskoj pumpi nakon crnogorsko-albanskog graničnog prijelaza. Ni traga od nekadašnje Radio Tirane, muzička emisija s energičnom voditeljicom na Radiju Skhoder zvuči zanimljivo. Cestom koja podsjeća na mjesečev krater ulazi se u zemlju dvoglavih orlova.

Noć je i ne uočava se tvrđava koja će tek ujutro otkriti ljepotu i dominaciju nad jednim od najstarijh južnoeuropskih gradova. Hotel koji nosi ime tvrđave, Rozafa (Ruža), izgleda poput napuštene divovske košnice. Jedino je uređen svadbeni salon gdje veseli mladenci dočekuju goste na svadbi. Da nema tipične albanske muzike, svadba bi izgledala kao i većina sličnih u čitavoj regiji.

Sugovornici pričaju na albanskom a pratilac Ekrem Beadini, koji inače živi u Gračanici kraj Tuzle, pokazao se kao odličan prevoditelj. „Dvokrevetne sobe stoje od 8 do 32 eura“, priopćuje ljubazna Drita Mazija na recepciji koja nema čak ni knjigu gostiju. Podatke iz putovnice zapisuje na komad papira. U sobi 308 ipak je ugodno - topla voda, čista posteljina i lijep pogled.

Nema nacionalnih podjela

Terase u restoranima nisu pune, mjesta ima. Bosanac pritisnut svojim nacionalnim temama i sporenjima vrlo teško shvaća opuštenost u razgovoru Indrita Bushatija i Georga Fleta, muslimana i katolika koji čavrljaju uz kavu razgovarajući o albanskom prijevodu knjige koja kritički analizira Danteovu „Božanstvenu komediju“. „Albanija iznad svega, ovdje nema izraženih nacionalnih podjela“, govore na dobrom engleskom i naglašavaju da je prirodno da u središtu grada jedna uz drugu stoje pravoslavna i katolička crkva te džamija.

Preko puta reklame „Gostivara“, „Tetova“, „Prištine“ pokazuju da je nova otvorenost Albanije privukla kapital iz susjednih zemalja, Makedonije, Kosova, Hrvatske.

Dok kolporter u Skadru dijeli jutarnja izdanja novina, imate priliku popiti čaj iz Hrvatske pod suncobranom napravljenim u Bosni i Hercegovini. Pred svakim boljim kafićem je zaštitar, a putem ih se može vidjeti i na benzinskim pumpama, što ne svjedoči o velikoj sigurnosti u zemlji.

Na sljedećoj stranici: Tirana, grad pun suprotnosti

TIRANA - GRAD PUN SUPROTNOSTI

Kao da nije bilo drugih ideja za ulaganje novca osim benzinskih pumpi i hotela na putu Skadar-Tirana. Trg glavnog grada je u rekonstrukciji. Prelijepa džamija koja je u doba strahovlade Envera Hodže bila jedan od motiva koji je Jugoslavenska Radio-televizija rabila izvještavajući s ovog izoliranog otoka, puna je vjernika. Mladići s dugim bradama i kratkim hlačama znak su da je selefijski mesheb našao utočište i u Albaniji.

Stotinjak metara dalje zgrada Opere u znaku je obilježavanja stotinu godina rođenja Majke Tereze. Ovo je zemlja velikih suprotnosti: ulicama prolaze Mercedesi pored zaprežnih kola, velebne povratničke vile sagrađene su pored derutnih kućica, djevojke obučene po posljednoj modi na ulici se mimoilaze s onima u tradicionalnoj nošnji.

Iako je nedjelja, grad je vrlo živ, pun novih kolorita, velikih fontana i parkova, dječjih igrališta. Što se starosne strukture tiče, Albanija je među državama s najmlađim stanovništvom. Prosjek starosti je 28 godina. Još su prisutne stare sive fasade koje su više od pedeset godina ubijale volju za život većini od oko 3,5 milijuna stanovnika zemlje. Uz ogradu mosta u središtu Tirane Jahir Hot prodaje stare knjige. Isamil Kadare, najpoznatiji albanski pisac, prva je asocijacija u ovakvim susretima. „General mrtve vojske“ i „Most na tri luka“ mogu se kupiti po cijeni od 3 eura. Nakon pozdrava „mir dita“ na upit kako ide posao odgovara: „Zadovoljan sam, sve se čita, a najviše lakša literatura“.

Na sljedećoj stranici: Drač – turistička metropola Albanije

DRAČ – BUNKERI NA PLAŽI

„Pogledajte, korupcija je bila očigledna, hotele su postavili 50 metara od mora i grad se neće moći turistički razvijati dalje“, kometira jedna žena za susjednim stolom na terasi pečenjare gdje sjedim. Ona pokazuje rukom novi grad koji se razvio ispod starog grada Durse. Drač je grad i luka na obali Jadranskog mora i nalazi se 33 km zapadno od Tirane.

Na plaži – bunkeri. U selima i gradovima također. Na svakog četvrtog Albanca dolazi po jedan. Taksist u Mercedesu (koji je najčešća marka) dok pretječe zaprežna kola prepričava kako je Enver Hodža naredio inženjeru koji je gradio bunkere da uđe u jedan od njih, a onda je dao da se ispali tenkovska granata. „Inženjer je ostao živ“ – smije se.

Nema posla ali ima slobode

Ovo potvrđuju i Bošnjaci iz sela Borak koj su ovdje doseljeni prije 130 godina. „Mi smo bili moneta za potkusurivanje između velikih carstava“ – na bosanskom jeziku priča Osman Begić. Pripovjeda kako je ranije za odlazak u Drač morao tražiti propusnicu, a za jesti je bilo samo kukuruza. „Ne ponovilo se vrijeme Envera Hodže. Danas je lijepo, doduše nema posla, kriza je kao i svugdje, ali ima slobode“, govori obradovan posjetom.

Albanija se promijenila. To je postala zemlja koja u bogatstvu različitosti vidi prednost. Brojni bunkeri su pretvoreni u kafiće, neki u štale, pa i disko-klubove. Mnogi spomenici iz prošlosti su sačuvani. Kao što neki turisti žele otići na Kubu dok je još Fidel Kastro živ, računajući da će nezaustavljivi neoliberalni kapitalizam izbrisati današnju bizarnost, tako i Albaniju treba posjetiti sada, dok još sve nije „izgrađeno“ nanovo.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. ur.: Z. Arbutina