Ni ova teška godina u Ukrajini se ne završava bez božićnog raspoloženja. Iz brojnih razglasa na tamošnjim ulicama dopire muzika, a i kuhano vino se može dobiti na mnogim mjestima. Međutim, mnogima nije do slavlja, kaže stomatolog Taras iz Kijeva. "Radim, onda nešto sebi skuham, pa pogledam neki božićni film samo da se bar malo raspoložim. A i kada ostanem bez struje, to nije problem - u usporedbi s onim što se dešava u našoj zemlji. Svi smo svjesni da je rat. Imam svijeće, baterije i power-bankove te mogu snimiti neki božićni film na svoj laptop."

U Ukrajini se porodice obično okupljaju oko 25. prosinca, te 6. i 7. siječnja, i za katoliči i za pravoslavi Božić. Međutim, mnoge porodice su razdvojene jer je, prema podacima Ujedinjenih naroda, od 24. veljače Ukrajinu napustilo više od sedam milijuna ljudi, uglavnom majki s djecom. Muškarcima između 18 i 60 godina nije dozvoljen odlazak iz zemlje, tako da ovogodišnje božićne i novogodišnje praznike u zemlji dočekuje veliki broj muškaraca bez svojih porodica.

"Tuga je svakim mjesecom sve veća"

Oleksandr Zabrocki također se mora boriti s nedostatkom supruge i jedanaestogodišnjih sinova blizanaca. "To je loš je osjećaj na koji smo se, nažalost, morali navići i koji je stalno prisutan." I tuga je svakim mjesecom sve veća, posebno na obiteljskim proslavama poput Božića, kaže ovaj 42-godišnjak. Posebno mu teško pada, ističe, tješenje djece koja strahuju da bi on mogao stradati. On se pak s ukrajinskom vojskom nalazi na položajima oko 100 kilometara južno od Kijeva. Udaljen je više od 1000 kilometara od supruge i djece koji su utočište našli u Pozenu u Poljskoj.

Između Vasila Vasilenka i njegove obitelji u Beču udaljenost iznosi skoro 1.500 kilometara. "Moja supruga i moj 14-godišnji sin žude za povratkom", kaže ovaj tamnokosi poručnik. "Razgovarao sam o tome sa suprugom. Za sada smo se dogovorili da će se vratiti na proljeće. Imamo problema sa infrastrukturom i moramo vidjeti kako će se sve ovo dalje odvijati. Zbog toga još uvijek čekamo."

Vojnici mogu privremeno napustiti zemlju

Kao pripadnici vojske, Vasilenko i Zabrocki mogu napustiti Ukrajinu, bar privremeno, uprkos izvanrednom stanju. Civilima je to dozvoljeno samo u izuzetnim slučajevima. Na primjer, ako imaju troje maloljetne djece ili se dobrovoljno uključe u organizaciju humanitarne medicinske ili vojne pomoći. Željezničarima, mornarima, muškarcima sa certificiranim invaliditetom, sportistima ili vozačima s određenim zadacima također je dozvoljeno da napuste zemlju.

U danima nakon ruskog napada 24. veljače, mnogi očevi su ispratili svoje porodice do granice sa Rumunjskom ili Poljskom, nakon čega su se vratili nazad. I Vasilenko je tako postupio. "Dok smo putovali, oni su do kraja mislili da ću i ja poći s njima. Tek sam im na granici rekao da to nije moguće. Oni misle da ne bih mogao da živim tamo. Ja sam se navikao na šume i rijeke ovdje. Ja volim slobodu i nekako mi Europa kao Ukrajincu ne odgovara. No, to je samo moje osobno mišljenje." On se nada se da će se nakon pobjede moći vratiti svom životu biznismena. "Zaista ne želim nikoga uvrijediti, ali Europa nekako nije za mene."

"Pred nama je još mnogo praznika"

Obojica očeva smatraju da je načelno ispravno da i civili trebaju ostati u Ukrajini. Za razliku od Vasilenka, Zabrocki sanja svoj europski san. "Mislim da bi svi Ukrajinci trebali putovati u Europu da upoznaju tamošnje različitosti. Koncept demokracije i europskih vrijednosti - mislim da je važno da svi Ukrajinci upoznaju barem pola Europe", kaže on.

Bradatom zubaru Tarasu je žao što su mnogi očevi odvojeni od svojih obitelji, ali na to gleda ovako: "Ne treba zaboraviti razlog zbog koga se ovo događa. Suočeni smo s velikom ruskom invazijom i radi se o našem opstanku. Nije toliko loše ni što ove godine ne možemo slaviti zajedno. Dolazi proljeće, i pred nama je još mnogo praznika koje ćemo moći provesti zajedno."

fs/ab/tagesschau

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu