Jens-Jürgen Ventzki i ne sluti da će dan u proljeće 1990. kada je u Frankfurtu došao vidjeti izložbu o getu u Lodzu biti dan koji će mu promijeniti život. Na izložbi su pokazane fotografije kojima je tadašnji knjigovođa u getu Walter Genewein dokumentirao život i rad židovskih zatočenika. Jens-Jürgen gleda u ozbiljna lica, među njima je mnogo djece.

A onda se zaustavi pred jednim izloženim pismom sa zaglavljem nacional-socijalističke stranke NSDAP. Upućeno je "gospodinu gradonačelniku Ventzkom, u Litzmannstadtu", a radi se o "isporuci nošene odjeće do koje se došlo u sklopu židovske akcije". Radi se o odjeći Židova koji su ubijeni u plinskim komorama nacističkog koncentracijskog logora Kulmhof. Na pismu je gradonačelnik Werner Ventzki napisao primjedbu: "Razjasniti s Hansom Biebowim." On je bio voditelj uprave geta u Lodzu i bio je direktno podređen Ventzkom. Tjedan dana kasnije gradonačelnik odgovara da je odjeća "dezinficirana" i predana dalje nadležnim organizacijama za zbrinjavanje stanovništva.

"Tada mi je polako postalo jasno da moj otac ne samo da je znao za ubijanje Židova, nego da je i sam u tome sudjelovao", kaže njegov sin Jens-Jürgen Ventzki. No ipak mu je nakon izložbe trebalo još desetak godina, prije no što je skupio snagu i suočiti se s cijelom istinom o ocu. A ona je za njega bila više nego teška.

Uvjereni nacist

8. rujna 1939., tjedan dana nakon početka njemačkog napada na Poljsku, jedinice Wehrmachta su osvojile Lodz. Po Hitlerovoj naredbi je grad preimenovan u Litzmannstadt. Grad je trebao postati uzor ponjemčenog područja u novoosvojenom njemačkom "Lebensraumu", objašnjava povjesničar Jakub Parol iz Muzeja nezavisnosti u Lodzu.

Na čelo gradska uprave postavljen je tada 35-godišnji Werner Ventzki. On je uvjereni nacist i vjerni sljedbenik Hitlera. Član partije je još od 1931. Osim vjernosti Führeru on ima još jednu kvalitetu: zna držati govore kojima pali mase. Time se Ventzki hvalio još dugo nakon rata. "Litzmannstadt pretvoriti u njemački grad - to ga je ponajviše motiviralo", kaže danas njegov sin. "U praksi to je značilo podjarmljivanje poljskog stanovništva i uništenje svih Židova", objašnjava Jakub Parol.

Poljaci kao roblje

U Litzmannstadtu su trebali živjeti uglavnom Nijemci. Krajem 1939. je počela velika akcija preseljenja. U grad je dopremljeno oko 40.000 Nijemaca, većina Poljaka je protjerana. Oni koji su ostali morali su otići u lošije dijelove grada. I morali su raditi. Njemački okupatori su već i 14-godišnjake vodili kao sposobne za najteže fizičke poslove.

Svakodnevica Poljaka je bila mukotrpna. U trgovinama su mogli kupovati samo u određeno vrijeme, a lista za njih zabranjenih proizvoda je postajala stalno sve duže. Nisu smjeli voziti aute, a samo oni koji su išli na posao su smjeli koristiti bicikle. U tramvajima su se smjeli voziti samo u drugom vagonu. Muškarci su se smjeli ženiti tek s 28 godina, žene udavati s 25. "Politika okupatora je bila jasna: Poljaci se ne bi trebali razmnožavati, već samo služiti kao radna snaga Nijemcima", kaže Parol. Osim toga je većina crkava zatvorena, a Poljacima je bio zabranjen odlazak u kino, kazalište ili muzeje. Oni su važili kao niža rasa - "Untermenschen".

Iza bodljikave žice

Još niže su u rasnoj hijerarhiji kotirali Židovi. U veljači 1940. je u Lodzu uspostavljen geto, odvojen od vanjskog svijeta i pod kontrolom policije. 160.000 Židova je bilo zbijeno na četiri kvadratna kilometra. U tvorničkim pogonima su radili za Nijemce, "Herrenmenschen".

Tada 15-godišnji Natan Grossmann je radio u limariji. "Kada sam se s posla vratio kući rekao sam: mama, ja sam gladan. Onda mi je ona dala i svoju hranu. Ona je kasnije i umrla od gladi, na mojim rukama." Natan je ostao sam - njegov je otac već ranije bio ubijen, a stariji brat ubijen je u logoru Kulmhof. Natan je preživio rat.

Zauvijek Litzmannstadt

Na drugoj strani bodljikave žice je sredinom 1944. rođen Jens-Jürgen Ventzki. Obitelj gradonačelnika živi u velikoj luksuznoj vili, sa služavkom i kuharicom. Tog dana kada je on rođen u getu je umrlo 22 ljudi.

Kao dijete je Jens-Jürgen svoje roditelje uvijek čuo da govore samo o Litzmannstadtu - nikada o Lodzu. Za njih su to bili njihovi "najbolji dani". Otac je bio oduševljen idejom ponjemčivanja, jednako kao i majka - članica partije od 1932. Nakon rata to međutim nisu rado priznavali - u razgovorima za kućnim stolom su oboje uvijek tvrdili kako "nisu ništa znali".

Suglasnost s ubijanjem

"Moj je otac bio uvjereni nacist", kaže Jens-Jürgen koji je detaljno istraživao dokumente o djelatnosti Wernera Ventzkog. "S ponosom je nosio najprije smeđu uniformu partije, a onda crnu uniformu SS-a, i potpisivao je dokumente uprave geta. On je znao za uništavanje Židova i aktivno je u tome sudjelovao."

To stoji i crno na bijelom u  jednom pismu iz ožujka 1942. Tu Ventzki piše svom zamjeniku: "Uskoro će se razjasniti hoće li nam Židovi koji su sposobni za rad ostati na raspolaganju, ili će biti uključeni u 'akciju'. Ja osobno mislim da će ovo drugo biti slučaj, i time će se cijela stvar okončati."

Jens-Jürgen jedva suzdržava suze: "Evo, tu stoji sasvim jasno: sugalsnost s ubijenjem. Werner Ventzki je bio uvjereni počinitelj. Pod 'akcijom' i 'okončanjem cijele stvari' je on podrazumijevao ono što su nacisti nazivali "Endlösung - konačno rješenje židovskog pitanja". Holokaust.

Ali kod kuće je Werner Ventzki znao biti brižan otac, znao se šaliti, sjeća se sin. Njemu je i danas teško nekako povezati te dvije osobe. "Ja imam dva oca: jednog punog brige i ljubavi, njega znam, iz svog djetinjstva. I drugog koji je bio ratni zločinac. Ja s time moram nekako živjeti", kaže Jens-Jürgen Ventzki.

Ali za svoja nedjela Werner Ventzki nikada nije osuđen. Državno odvjetništvo u Hannoveru je 1961. doduše pokrenulo istragu, ali ona je nakon nekoliko mjeseci okončana. U Saveznoj Republici Njemačkoj je Vetzki nesmetano mogao nastaviti svoju karijeru državnog službenika.

Ručak kod Führera

Ventzki je do kraja života ostao uvjereni nacist. Duboko u duši on nikada nije prestao biti članom nacističke partije NSDAP. Čak je smatrao uvredom kada su ga u procesu denacifikacije označili samo kao "onoga koji je bio pasivan sljedbenik". Jednom prilikom se na obiteljskoj proslavi čak pohvalio da je dva puta posjetio Hitlera u Berlinu, te na jednom ručku čak sjedio odmah do njega. To svoje uvjerenje on nije promijenio do smrti 2004. Tada je imao 96 godina. Kratko prije toga on je još naglasio da je "antikomunist, antidemokrat i antisemit".

"Na te smo se priče zgražali", kaže Jens-Jürgen. Ali šansu da svog oca prisili na razgovor nije iskoristio. Za to sučeljavanje on nije bio spreman. "Kasnije ga više nisam trebao. Ja sam imao dokumente koji su govorili umjesto njega."

Danas je Jens-Jürgen čest gost u sinagogama. Na školama i fakultetima on priča o svom ocu, uvjerenom nacistu. On ima brojne židovske prijatelje, jedan od njih je i Natan Grossmann. "Pomirenje", pita Jens-Jürgen. "Ja se s Natanom ne mogu pomiriti, jer to je jedna druga razina. Ali ja mogu preuzeti odgovornost i o tome pričati."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android