Preliminarna istraga koju je najavilo haško Tužilaštvo za ratne zločine o ulozi medija u ratnom huškanju tijekom devedesetih godina pokrenula je čitav niz spekulacija i nagađanja. Licitira se prije svega imenima medija koji bi se mogli naći na udaru istrage, i u tom kontekstu se govori o listovima Politika i Večernje novosti, kao i Radio Televiziji Srbije.

Ono što je zajedničko svim reakcijama je da nitko, a prije svega ni samo Tužilaštvo, ne želi govoriti o konkretnim novinarskim imenima. Iz Tužilaštva za ratne zločine upozoravaju da je potreban ozbiljan uvid u arhive da bi se neko pozvao na konkretnu sudsku odgovornost.

Konkretni mediji i novinari

Medijski analitičari i stručnjaci u Srbiji skreću pozornost da se ipak mogu pronaći konkretni mediji na koje bi se mogli primijeniti sudski propisi o medijskom huškanju na zločine. Profesor Fakulteta političkih znanosti u Beogradu Rade Veljanovski smatra da se to pogotovo odnosi na medije koji su devedesetih bili u državnom vlasništvu, ali i skreće pozornost da bi istraga morala početi i još ranije:

„Na primjer od onih medija koji su u to vrijeme, prije devedesetih i tijekom devedesetih, bili u rukama režima. To je potpuno jasno koji su to mediji, i potpuno je jasno da je u njima bilo takvih novinarskih istupa, jer je tada došlo do podjele, neki kažu na zavisne i takozvane nezavisne medije. Ali, svejedno kako god to nazivali jasno je da je u medijima koji su bili pod direktnim utjecajem tadašnje vlasti bilo najviše takvih problematičnih novinarskih istupa, koji bi se možda u određenom slučaju mogli procesuirati“.

Medijska histerija tijekom 90-ih je ostavila brojne primjere propagandnog i patriotskog novinarstva, koje je bilo praćeno i obiljem dezinformacija. Iako pravnici upozoravaju da se ovdje kreće na tankoj liniji verbalnog delikta i slobode izražavanja, Rade Veljanovski smatra da je ipak moguće na sudu ustanoviti medijsko ratno huškanje:

„Ako govorimo o nekakvom mogućem procesuiranju, znači u sudu gdje postoje pravila kako se određeni slučaj otvara, kako se vodi, i kako se zatvara, tu ne bi trebalo više biti mjesta nikakvoj subjektivnosti nego isključivo o objektivnom pristupu“.

Svi čekaju na Haag

Iza raznih redakcija koje su djelovale ratnih godina stoje konkretna novinarska imena, o kojima naravno nitko ne želi javno govoriti prije nego što se oglasi tužilaštvo iz Haaga. Pitanje koje se ipak postavlja je gdje su danas ljudi koji su činili okosnicu državnih medija tog vremena:

„Najveći broj tih tada najpoznatijih imena, koja su zastupala tu jednu ratnohuškačku ideologiju, više nije u medijima. Ili, nije bar na onaj način kako su radili tada, i nemaju taj utjecaj, i nemaju uredničke pozicije, ali ovaj drugi „red“ koji je manje bio eksponiran, on se još uvijek tu i tamo može sresti u određenim medijima, tako da tu sad treba vidjeti. Znate, ako je netko nekada prije deset ili petnaest godina radio nešto što je jako loše, što je zlo i što je inkriminirano, nevažno je da li je on danas aktivan u tom istom poslu ili nije“.

Profesor Veljanovski procjenjuje da od čitave akcije najverovatnije neće biti ništa. On kaže da je to izrečeno u jednom trenutku kada se učinilo zgodnim da se to kaže, ali da su mnogi tragovi nestali, da su mnogi ljudi promijenili mišljenje, i što oni koji bi mogli da svjedoče to vjerovatno ne žele, jer se nakon 5. listopada nije puno učinilo na lustraciji srpskog društva.

Ivica Petrović, Beograd

Odg. ur.. S. Matić