Leonardo Fossati Ortega doputovao je iz Argentine u Berlin samo kako bi ispričao svoju priču. Priču ukradenog djeteta. Njegova sudbina je jedna od brojnih koje se do kraja studenoga 2023. mogu vidjeti u Gradskoj vijećnici Berlina. Koncept potječe od Savezne zaklade za suočavanje s diktaturom SED-a (komunističke partije u bivšem DDR-u, op. ur.) i Zaklade Elisabeth Käsemann.

Kad je Leonardo rođen 1977. godine u njegovoj domovini je vladala vojna diktatura. Majka Ines je bila još tinejdžerka i aktivna u jednoj organizaciji mladeži. Njezin dečko Ruben, Leonardov otac, angažira se na sveučilištu. Oboje su došli na udar ubilačke hunte i do danas im se gubi svaki trag, vjerojatno su ubijeni. Kao i brojni drugi ljudi do kraja diktature 1983. godine.

„Uvijek sam imao dvojbi glede svog identiteta"

Leonardo je odrastao kod njemu stranih ljudi. „Uvijek sam imao dvojbi glede svoga identiteta, jer moji roditelji su u usporedbi s roditeljima mojih prijatelja bili prije djed i baka. Nisam nalazio sličnosti ni u fizionomiji.“ Tek kad je imao 20 godina Leonardo se usudio pitati svoje navodne roditelje o podrijetlu. „Oni su mi tada ispričali istinu.“

Jedna babica iz susjedstva im je pričala da je on dijete jedne mlade žene iz La Plate, koja ne želi zadržati svoje dijete. Leonardo je pokušavao pronaći tu babicu, ali nije uspio. Presudnu ideju u potrazi za svojim stvarnim korijenima dala mu je jedna prijateljica na školi glume u Buenos Airesu: da se obrati organizaciji „Bake Plaze de Mayo“.

Oteta i u zatvoru rođena djeca

Ova skupina hrabrih žena se udružila već za vrijeme vojne diktature i zahtijevala je od vlastodržaca razjašnjenje, gdje su njihove kćeri i oteta ili u zatvoru rođena unučad. Nakon kraja diktature „Bake Plaze de Mayo" su potakle stvaranje genske datoteke uz pomoć uzoraka krvi.

Tako je Leonardo mogao riješiti pitanje svoga stvarnog identiteta. „Moja biološka obitelj, čija krv je bila pohranjena u datoteku, tražila me već gotovo 28 godina." Kao odrastao čovjek Leonardo je upoznao svoju baku i svoga djeda. Na izložbi u Berlinu postavljena je jedna fotografija njegovog biološkog oca, od njegove majke nema ni fotografije.

Pa ipak, Leonardo ne gubi nadu i sebe vidi kao dio jedne sudbinske zajednice: „Za nas je važno nastaviti potragu, sklapati nova prijateljstva i graditi mostove", kaže ovaj u međuvremenu 46-godišnji muškarac.

Rodno mjesto: specijalni logor Bautzen

Alexander Latotzky ima već 75 godina, on je jedno ukradeno dijete iz Njemačke. Njegova priča na izložbi predstavlja brojne slične sudbine, koje su se dogodile u sovjetskoj okupacijskoj zoni, kasnijem DDR-u.

Svjetlo dana Alexander je ugledao u specijalnom logoru Bautzenu, gdje je njegova majka bila zatvorena zbog navodne špijunaže. Kazna je bila 15 godina zatvora i prisilnog rada. Prve dvije godine života on je proveo u tri različita logora, a onda je prebačen u domove za djecu.

Oca su nacisti odveli u Njemačku

Tek 1956. on je mogao nazad svojoj majci, koja je zbog teške bolesti prijevremeno puštena iz logora. Ona je umrla u 41. godini života od posljedica teških uvjeta u zatvoru. Oca svoga sina ona nikad više nije vidjela. Potjecao je iz Ukrajine i nacisti su ga 1943., usred Drugog svjetskog rata, odveli u Njemačku na prisilni rad.

„Za mene je ova izložba neobično važna jer se desetljećima zalažem za to da se objave priče o sudbini djece i političkih zatvorenika", kaže Alexander Latotzky u razgovoru za Deutsche Welle. Kratko nakon pada Berlinskog zida 1989. godine postojalo je zanimanje za tu tabu-temu, ali to se brzo promijenilo. „Nekako imam dojam da ljudi to ne smatraju više tako važnim."

Evelyn Zupke zna puno takvih sudbina. Ona je povjerenica Njemačkog Bundestaga za žrtve diktature SED-a. To je kratica za komunističku partiju u bivšem DDR-u, koja se nazivala Socijalistička jedinstvena stranka Njemačke (SED), čija apsolutna vlast je slomljena mirnom revolucijom 1989. godine.

Žrtve koje prestaju šutjeti

„Za mene je opet dojmljivo razgovarati sa žrtvama o tomu što su doživjele", kaže Evelyn Zupke. „Prestati šutjeti za žrtve je velik izazov. A za naše društvo to je velik dobitak."

Ljudi kao Alexander Latotzky iz Njemačke i Leonardo Fossati Ortega iz Argentine tim sudbinama, koje često izgledaju apstraktno, daju konkretna lica.

Djeca koju je Rusija otela iz Ukrajine

„Nasilno odvajanje roditelja i djece nije poglavlje iz prošlosti", natpis je koji stoji na jednom panou na izložbi. „Od ruskog upada u Ukrajinu tisuće djece iz istočne Ukrajine su prisilno odvedene u Rusiju. Kineske vlasti deportiraju ujgursku djecu u logore za preodgoj. A terorističke organizacije kao Boko Haram u Nigeriji ciljano otimaju djevojke."

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu