Uperiti prstom u krivce, ali ne optuživati previše. Objasniti njihove motive, ali ih ne braniti te pri tome izvući i neke pouke koje su danas primjenjive. Austrijski redatelj Stefan Ruzowitzky je u svom dokumentarnom filmu pokušao učiniti sve odjednom i prema prvim reakcijama kritike – uspio je. Njegov novi film „Radikalno zlo“ postavlja pitanje: kako od neupadljivih mladih ljudi sa sasvim normalnim i uobičajenim biografijama pod određenim uvjetima nastaju okorjeli ubojice?

Počinitelji su članovi borbenih jedinica zloglasnog SS-a. Od 1941. do 1944. u okupiranim djelovima ondašnjeg Sovjetskog Saveza likvidiraju dva milijuna židova. U filmu se traže odgovori od povjesničara i psihologa, originalni citati, dnevnici vojnika i sudski zapisnici. Redatelj je odabrao teži put za pravljenje filma jer se skoro sasvim odrekao igranih scena – umjesto toga, publika vidi lica nepoznatih glumaca koji uglavnom šute, dok glas dolazi od naratora. Filmsko razračunavanje sa genocidom i pokušaj da znanstvenog objašnjenja zvjerstva? „Zašto da ne“, kaže povjesničar Andrej Angrick, koji godinama istražuje djelatnost SS jedinica. „Nije zabranjeno promišljati i stvarati na bilo koju temu“, navodi Angrick, te dodaje da film „Radikalno zlo“ („Das radikal Böse“) ne predstavlja rušenje tabua jer se o ovoj temi mnogo govorilo i stvaralo.

Imali su izbor

Kako na vojnike djeluje grupna dinamika i težnja za ugodnošću i prilagodbom? Redatelj prikazuje igrane scene čuvenog Milgramovog eksperimenta. Istraživači nalažu sudionicima eksperimenta da postavljaju pitanja drugim sudionicima pri čemu ih za svaki netočan odgovor kazne strujnim udarom (pritiskom na tastaturu). Onaj koji odgovara nalazi se u odvojenoj prostoriji i nije zaista priključen na struju. Međutim, on jauče, moli da se prekine sa mučenjem. Istraživači prostim autoritetom, bez ikakvih argumenata, nalažu „mučitelju“ da nastavi. Užasna je spoznaja da više od dvije trećine „običnih“ ljudi nastavlja slušati naređenja i slati strujne šokove, čak i kada postane jasno da će žrtva umrijeti. Činjenica da je ovo bio samo eksperiment i da pravih žrtava nije bilo, ne umanjuje težinu saznanja o ljudskoj prirodi.

Njemačke gledatelje čiji su djedovi ili pradjedovi bili na istočnom bojištu čeka još jedno neugodno saznanje. Ruzowitzky u filmu jasno oslikava da vojnicima SS-jedinica koji bi odbili ubijanje židova uopće nije prijetila smrt, pa čak ni neka tjelesna kazna. Oni bi bili premješteni u drugu jedinicu, ili poslani kući. „Vojnik je uvijek mogao reći: ‘Došao sam na bojište kako bih ratovao ne ubijati nemoćne žene i djecu'“, objašnjava povjesničar Angrick. U tom slučaju bi bio prebačen na druge zadatke. Isti taj vojnik, razumije se, nije smio javno sumnjati sumnja u nacističku ideologiju o arijevskoj rasi.

Zašto onda?

I tu se dolazi do osnovnog pitanja na koje film pokušava dati odogovor: zašto čovjek koji ima izbor svjesno odabire sudjelovanje u masovnom pokolju drugih ljudi? Suprotstaviti se zapovjedi časnika predstavlja vojniku pakao. Onda nastupa društvena dinamika – „kada svi oko mene ubijaju, to ne može biti strašno“. Tu je i ideologija – ne ubijaš čovjeka, nego židova, nedostojnog života, grešku prirode. Na kraju je ubojstvo samo svakodnevni prljavi posao koji se mora odraditi zbog višeg cilja. „To je bila germanska Utopija, savršeno društvo“, priča Angrick. „Židovi nisu ubijani zbog onoga što su, nego zato što prema nacističkoj ideologiji predstavljaju prepreku za ostvarenje arijevskog raja na zemlji. Uništenje je postalo dio rata za Utopiju koja je obećana samo onima koji u uništenju sudjeluju“, objašnjava on.

Naslov filma „Radikalno zlo“ posuđen je iz filozofskog sustava velikog mislioca njemačkog idealizma Imanuela Kanta. On krajem 18. stoljeća piše kako u svakom pojedincu leži sposobnost djelovanja protivnom svim društvenim običajima – nečovječno. Poznati psiholog Robert Jay Lifton u filmu govori o „ljudskom potencijalu“ za činjenje zla. Ali u kojem točno trenutku zlo probija granice društveno prihvatljivog i izbija na površinu? Lifton tvrdi da politička kultura pojedincu promovira pravila društvenog djelovanja. Angrick dodaje da političku kulturu grade elite. Smatra da 95 posto pripadnika SS-jedinica u nekom drugom društvu ne bi postali ekstremni zločinci. „Kada je elita imuna na trovanje ideologijom – političari, pravnici, glumci, lječnici – onda to stabilizira čitavo društvo“, vjeruje ovaj povjesničar.

Zakoni imaju svoju važnu ulogu, ali i jasno postavljene granice demokracije. Tu Angrick kaže da jedno društvo ne smije sebi dozvoliti „pretolerantnu kulturu diskusije“ i kao primjer navodi neonaciste u Njemačkoj kojima je, smatra on, dozvoljeno da previše pričaju. U takvoj kulturi onda nastaju i potencijalni izgovori za potencijalne zločince. Međutim, film Ruzowitzkog ne nudi ni mrvicu opravdanja za ubojice. Na kraju dokumentarca, kristalno je jasan njegov stav: krivica se ne može prebaciti na apstraktnu nacističku državu ili režim; kakva god da je, krivica ostaje samo i jedino osobna.