Prema modernoj znanosti, naš je svemir nastao Velikim praskom (Big Bang). Prema zakonima fizike, tada su trebale nastati jednake količine materije i antimaterije.
To su čestice gotovo identične običnoj materiji, osim što imaju suprotan električni naboj i magnetski moment. Kada se sudare, međusobno se unište, oslobađajući ogromne količine energije, ovisno o masi uključenih čestica. To znači da bi svemir ubrzo nakon Velikog praska postao potpuno prazan.

Međutim, činjenica je da naš svemir nije prazan i da sadrži gotovo isključivo materiju, dok je antimaterije gotovo nestalo. Ta neravnoteža (znanstvenici govore o asimetriji) već ih desetljećima zbunjuje. Postavlja se pitanje „pogreške“ i traži odgovor na to zašto je materija preživjela. Drugim riječima, otkud mi, planet Zemlja i sve što postoji.
To bi ukratko bio cilj istraživanja u CERN-u.

Što je CERN?

CERN (Europska organizacija za nuklearna istraživanja) najveći je laboratorij za fiziku čestica na svijetu, smješten na granici Švicarske i Francuske. To je jedino mjesto na planeti gdje se antimaterija proizvodi u dovoljnim količinama za istraživanje.

To je međunarodna organizacija osnovana 1954. godine. Jugoslavija je bila jedna od 12 država osnivača, ali je istupila 1961. zbog visokih troškova članarine. Srbija je od 2019. punopravna članica, a Hrvatska pridružena članica CERN-a.

Više od 17.000 ljudi iz više od 110 zemalja radi zajedno na raznim projektima. Samo nešto više od 20 posto su fizičari, dok čak 77 posto čine inženjeri.

Kako se vrše istraživanja?

Uređaji koje CERN koristi su, na primjer, poznati divovski akceleratori čestica – Veliki hadronski sudarač (LHC), podzemni prsten opsega 27 kilometara, kao i detektori čestica. Akceleratori ubrzavaju čestice do vrlo visokih energija prije sudara, dok detektori promatraju i bilježe rezultate tih sudara.

Manje su poznati Antiprotonski usporivač (AD) i manji prsten ELENA, opsega oko 30 metara. U njima se antiprotoni (antimaterija) usporavaju do ekstremno niskih energija. Tek tada mogu biti uhvaćeni u magnetske zamke i zaštićeni od kontakta s materijom. Antimaterija se tako može skladištiti i do godinu dana.

Iako je CERN znanstveni div, on je „previše bučan“ za najosjetljivije eksperimente. Veliki akceleratori stvaraju magnetske smetnje koje onemogućuju ultraprecizna mjerenja.

Da bi se otkrilo zašto svemir uopće postoji, čestice se moraju transportirati u „tiše“ laboratorije, poput onih u Njemačkoj – na Sveučilištu Heinrich Heine u Düsseldorfu ili na Leibnizovu sveučilištu u Hannoveru – gdje su mjerenja i do 1.000 puta preciznija.

Ali kako transportirati izuzetno osjetljivu antimateriju, što je izazov i unutar laboratorijskih uvjeta, a kamoli vani, na cesti?

Što su 24. ožujka 2026. postigli znanstvenici i inženjeri?

Prvi put u povijesti antimaterija je uspješno izvezena iz zgrade laboratorija – transportirana kamionom. Vozilo je krenulo u 10 ujutro, kretalo se brzinom od 42 km/h i unutar CERN-ovog kompleksa napravilo dva kruga. Vožnja je trajala pola sata.

U posebno konstruiranoj „Penningovoj zamci“, teškoj gotovo tonu i izrađenoj namjenski za ovaj transport, 92 antiprotona „lebdjelo“ je u vakuumu pomoću supravodljivih magneta na temperaturi bliskoj apsolutnoj nuli.

Ova probna vožnja dokazala je da antimaterija može preživjeti vibracije i potrese tijekom vožnje.

Ovaj uspjeh tek je početak. Cilj je produljiti vrijeme skladištenja antiprotona u pokretnoj zamci sa sadašnja četiri sata na osam do dvanaest sati. To bi omogućilo da „paketi“ antimaterije iz Ženeve sigurno stignu do laboratorija širom Europe. Na primjer, put od Ženeve do Düsseldorfa traje oko osam sati – inženjerski izazov koji mora biti riješen prije prvih velikih isporuka.

Je li transport antimaterije opasan za ljude i okolinu?

U CERN-ovim eksperimentima koriste se ekstremno male količine antimaterije – ovaj put 92, a u budućnosti oko 1.000 čestica.

Ako bi došlo do kvara ili sudara na cesti, antiprotoni bi jednostavno nestali u kratkom bljesku koji bi registrirali samo osjetljivi instrumenti (osciloskopi). Za okolinu i ljude takvi transporti potpuno su bezopasni – jedini stvarni rizik je gubitak višegodišnjeg znanstvenog rada.