Njegova karijera arhitekta se ne uklapa u uobičajene sheme. Dugo vremena je djelovao isključivo kao sveučilišni profesor koji se bavio samo teorijom. Njegove dekonstruktivističke ideje utjecale su na brojne studente koji su se kasnije proslavili širom svijeta. Tek s 52 godine je dovršio svoju prvu građevinu - bio je to Muzej Felix Nussbaum u njemačkom gradu Osnabrücku.

U ulici Rector Street u četvrti Lower Manhattan u New Yorku, odmah pored Wallstreeta, na vrhu staromodnog nebodera nalazi se carstvo Daniela Libeskinda. Posjetitelji na ulazu prolaze obvezatnu sigurnosnu kontrolu, potom ih dizalo vozi na 19. kat.

Tu je ured 63-godišnje zvijezde suvremene arhitektonske scene. Kroz prozor se u daljini naziru obrisi Kipa slobode. Na stolu knjige, blokovi sa zabilješkama i slike unučadi. Svako malo zvoni telefon. U Libeskindovom uredu radi sedamdesetak suradnika, uglavnom mladih ljudi. Tu se koordiniraju brojni projekti koji su ili u planu ili se već realiziraju širom svijata. Među njima su zabavni i trgovački centar u Las Vegasu, kazalište u Dublinu, Muzej Njemačke vojske Bundeswehr u Dresdenu ili gradsko sveučilište u Hong Kongu. Supruga Nina upravlja uredom i zadužena je za kadrovska pitanja ukupno 140 suradnika koji rade za Libeskinda u uredima širom svijeta.

Na sljedećoj stranici: Graditelj novog Grounda Zero

Graditelj novog Grounda Zero

Na velikom zidu središnjeg ureda su nacrti novog Libeskindova projekta: novogradnje na mjestu nekadašnjih blizanaca Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. Master plan za ponovnu izgradnju Grounda Zero, uz zgradu Židovskog muzeja u Berlinu, svakako se ubraja među najvažnije projekte Daniela Libeskinda. Njegove građevine istovremeno i fasciniraju i polariziraju, on često koristi tlocrt u obliku cik-cak linije, prostore reda gotovo u oblik labirinta, gradi kose podove i zidove koji se sužavaju na vrhu. Promatrača obuzima nelagoda, često prevladava osjećaj skučenosti i praznine.

"Do svoje 11. godine sam živio u Poljskoj, tamo sam išao u školu, još uvijek govorim poljski, pišem i čitam na tom jeziku. Naravno da se prisjećam djetinjstva u Poljskoj, poslijeratnog vremena i tadašnjeg antisemitizma. Mi nismo bili u Komunističkoj partiji, niti smo bili simpatizeri, tako da nas je mogao napadati tko je htio. Da, to je bilo vrlo zanimljivo djetinjstvo. A onda je krajem pedesetih poljska Vlada dozvolila židovima da napuste zemlju", prisjeća se slavni arhitekt.

Iskustvo holokausta

Brojni članovi obitelji su tijekom Drugog svjetskog rata ubijeni u nacističkim koncentracijskim logorima, samo je mali broj njih uspio preživjeti, među njima i Libeskindovi otac i majka. 1957. se obitelj preselila u Izrael, gdje je mladi Daniel počeo studirati glazbu i uskoro davati prve koncerte. Na kraju je ipak - fasciniran arhitekturom - krenuo tim putem. Studirao je u Engleskoj, potom se preselio u SAD, čije je državljanstvo prihvatio sredinom šezdesetih.

Kao graditelj je Libeskind svjetski poznat postao 1989. godine kada je pobijedio na natječaju za izgradnju Židovskog muzeja u Berlinu. "Kada sam počeo s projektom u Berlinu mnogi moji rođaci su me se odrekli. Nisu mogli razumjeti da smo se mi s djecom preselili u Njemačku, da tu živimo i radimo. Rekli su da smo poludjeli", priča Libeskind.

On se u međuvremenu vratio u Sjedinjene Države, između ostalog i da bi se brinuo o sljedećem velikom projektu - nasljedniku srušenih blizanaca Svjetskog trgovinskog centra. Ali veze s Njemačkom nisu prekinute: Libeskind povremeno kao gost-profesor na tamošnjem sveučilištu dolazi u mali gradić Lüneburg kraj Hamburga. A uskoro je na redu ponovo i Berlin: Libeskind radi na proširenju svog Židovskog muzeja.

Autor: Michael Marek/Z. Arbutina

Odg. ur.: Andrea Jung-Grimm