"Wunschel ne ide u plesnu školu. Tako nešto ga ne zanima. Wunschel se i inače ne zanima ni za što, osim za glazbu. A i za njuu se zanima samo ako su to Rolling Stonesi. Dok su ostali išli u plesnu školu, on je pokušavao nekako nabaviti Exile on Main Street, dvostruki album Stonesa iz 1972."

Wunschel je jedan od junaka romana "Na kraćoj strani Sonnenalle" Thomasa Brussiga. U tom djelu objavljenom 1999. opisuje se svakodnevnica mladih u Demokratskoj Republici Njemačkoj s konca sedamdesetih. Muzika sa zapada koju su željeli slušati je službeno bila zabranjena, a do ploča se moglo doći samo od švercera - po basnoslovnim cijenama. Ali ta nedostupnost je samo pridonijela čaroliji zabranjenog voća.

Istočna Njemačka nije željela rock - i to je bilo stajalište partije. Poznata je izjava predsjednika centralnog komiteta DDR-a Waltera Ulbrichta: "Je li doista tako, da mi moramo kopirati svaki drek koji dolazi sa zapada? Mislim, drugovi, da s tom monotonijom tog je-je-je i kako sve to ide, tome mora doći kraj!"

Rolling Stones "da nitko ne čuje"

Radijski voditelj Günter Schneidewind, rođen 1953. s istočne strane zida, je usprkos tome odrastao uz taj "je-je-je". On je vodio emisiju istočnonjemačkog radija za mlade DT64 i s vremena na vrijeme je smio puštati i pjesme sa zapada. Ali ne svaku: sve do 1982. su Rolling Stonesi službeno bili na popisu zabranjenih glazbenika. Jedina mogućnost čuti njihove pjesme je bila potajice slušati zapadne radio stanice i snimati na magnetofon.

"Stonesi su imali dugu kosu, svirali su veoma glasnu muziku i povrh toga su zarađivali mnogo novca. Naravno da su zbog toga onda bili idoli mladima na istoku", sjeća se Schneidewind. "Ideal mladih kakav je bio poželjan u DDR-u je bio utemeljen na socijalističkom moralu i etici i visio je u svakoj učionici. To što je tamo pisalo je bilo potpuno suprotno od onoga što su predstavljali Stonesi. Tu se vidjela realna opasnost da se među mladima proširi duh pobune."

"Ne rock, nego - svjetska revolucija!"

Doista, muzika Rolling Stonesa nije promašila u svom djelovanju. Mnogi mladi u DDR-u su bili opčinjeni načinom kako su se predstavljali Jagger, Richards i društvo. "Oni su bili glazba osjećaja za novo doba kakvo se do tada još nije osjetilo od vremena rata. Sve stvari o kojima su slušali u školama i u državnim institucijama su se bacale kroz prozor", opisuje tadašnje raspoloženje radijski voditelj iz bivše Istočne Njemačke.

Za vlastodršce je glazba britanskog sastava postala još opasnijom u doba studentskih nemira 1968. kada su i riječi pjesama Stonesa postale više političke. Najbolji je primjer pjesma "Street fighting man" u kojem se sastav ipak distancira i pjeva: "What can a poor boy do, except to sing for a rock'n'roll band" (Što može učiniti jadnik, nego pjevati u rock-sastavu?)

I to je, naravno, bilo protivno ideologiji komunističke partije, podsjeća Schneidewind. Za komuniste je bilo jasno, što "jadnik" mora učiniti: sudjelovati u svjetskoj revoluciji i u DDR-u se pri tome mislilo na oružanu revoluciju. I sad ti dugokosi rockeri pjevaju "to se nas ne tiče, točka i nema priče o tome."

Glasina sa posljedicama

1969. se Istočnim Berlinom proširila glasina brzinom šumskog požara: Rolling Stones će 7. listopada, na 20. obljetnicu DDR-a svirati na krovu izdavačke kuće Axela Springera u Zapadnom Berlinu, koja se nalazila uz sam Berlinski zid - dakle na mjestu koje se lako vidi i s druge strane zida. Ta ideja nije bila potpuno apsurdna - samo nekoliko mjeseci ranije su Beatlesi svirali na krovu svoje nakladničke kuće u Londonu i izazvali prometni kaos.

Tako je na stotine ljubitelja Rolling Stonesa hodočastilo tog 7. listopada prema granici u Berlinu kako bi čuli svoje idole. Graničari Istočne Njemačke su bili pod punom uzbunom, ogradili su čitavo područje kako bi spriječili navalu. Ali - čak niti Rolling Stonesi nisu znali da bi taj dan trebali svirati u Berlinu. Čitavu priču je izmislio jedan urednik zapadnoberlinske postaje RIAS, ali i to je imalo svojih posljedica.

Jer istočnonjemački rockeri su pokazali kako više nisu spremni tek potajice slušati glazbu koju žele, nego će i - usprkos miliciji - izaći na ulicu i pokazati se vlastima. Vlastodršci DDR-a su nakon toga uvidjeli kako nema smisla boriti se protiv te poplave tako da su i ublažili stroga pravila prema glazbi sa zapada. Štoviše, 1982. je čak istočnonjemačka kuća AMIGA objavila ploču sa izabranim pjesmama Rolling Stonesa.

Je li rock srušio Zid?

No konačan - i nepovratan pad Istočne Njemačke obilježili su opet Rolling Stonesi, svirajući 13. kolovoza 1990. svoj prvi i jedini koncert u DDR-u. Datum nije slučajno izabran: to je bila obljetnica početka gradnje zida koji je dijelio dvije Njemačke gotovo pola stoljeća. Schneidewind je također bio na koncertu i sjeća se osjećaja koji je prevladavao: sada je gotovo, kad čak i Stonesi sviraju u Istočnom Berlinu.

Jesu li i Rolling Stonesi doprinijeli padu Zida i nestanku komunizma? Glazbeni voditelj emisije za mlade u Istočnom Berlinu je uvjeren u to: "Mnogi bi se složili s tim, umjetnost može pokrenuti društvene promjene."

A što je bilo s junakom iz romana, Wuschelom? Doduše, on je morao čekati još nekoliko godina, ali je konačno došao do svog albuma Exile on Main Street. Ali pri izletu na granično područje je jedan istočnonjemački graničar pucao na njega. Wuschel, koji je svoju omiljenu ploču sakrio pod kaput, je ostao nepovrijeđen: metak se odbio o dvostruki album Stonesa. LP je uništen, ali su Stonesi istočnonjemačkom rockeru spasili život.