Crne vesti o masovnim ubistvima iza kojih stoje naoko mirni pojedinci iz prosečnih građanskih sredina, poput nedavnog masakra u školi u američkom gradu Njutaunu, uznemiruju javnost širom sveta. Po pravilu je reč o problemima koji svoj uzrok kriju u kompleksnijim društvenim devijacijama. Ipak hrvatski ugao gledanja na tu pojavu odlikuje se i dodatnim specifičnostima. U Hrvatskoj je nakon rata iz devedesetih zaostala velika količina oružja, i već sam njegov zloslutni potencijal razlog je za veliku zabrinutost.

Trenutno je u Hrvatskoj registrovano oko 314 hiljada „dugih i kratkih cevi“, odnosno pušaka i pištolja te revolvera; oko dve trećine drže lovci, a njih je više od 70 hiljada. Glavni problem nije to oružje, nego „crni arsenal“ koji se neretko procenjuje na isto toliku količinu u ilegalnom posedu, i koji je proteklih godina bio predmet brojnih državnih kampanja. One su imale za cilj suzbijanje latentne pretnje koju oružje u svakom slučaju predstavlja.

Dve trećine u ilegali

Najčuvenije među njima vođene su pod nazivima „Zbogom oružje“ i „Manje oružja, manje tragedija“, ali se plod tih akcija sastojao samo u hiljadama prikupljenih cevi, pa one tako statistički baš i nisu bile jako uspešne - bez obzira što je dobrovoljno vraćanje uvek podrazumevalo i oprost ilegalnim vlasnicima. Izuzetak u kampanjama su bile eksplozivne naprave poput ručnih bombi. Veliki broj eksplozivnih naprava je sakupljen, a potom i uništen: čak 68 hiljada u poslednjoj takvoj, petogodišnjoj akciji uz podršku UN i EU.

Stručnjak za bezbednosna pitanja Pavle Kalinić, inače zagrebački načelnik Gradskog ureda za upravljanje u kriznim situacijama, rekao nam je da većina ilegalnog oružja u Hrvatskoj zapravo potiče sa samog početka rata, kada se preuzeto naoružanje iz dotadašnjih kasarni JNA delilo bez vođenja adekvatne evidencije. Takvo oružje zatim često i nije korišćeno, nego je ostalo skriveno, a njegovi posednici neretko imaju još po neki pištolj ili pušku za koje poseduju regularnu dozvolu. „Rekao bih da ilegalnog oružja ima u čak dvije trećine hrvatskih kućanstava. Država je podbacila u smanjivanju njegove količine, jer naša politička elita ionako radije vodi politiku nezamjeranja u svim područjima svog djelovanja. Smatram da se posjednicima ilegalnog naoružanja jednostavno treba ponuditi novac za otkup tih cijevi, uz neki optimalan rok, a nakon toga bi slijedila oštra kazna za prekršitelje. Pa, kad bi prvi među njima završili na robiji od dvije ili tri godine, situacija bi se počela mijenjati.“

Kako roditelji naoružavaju decu

Prema hrvatskim zakonima, privatno je moguće posedovati oružje u svrhu lične zaštite, lova ili bavljenja streljaštvom. Nedavno su donekle i pooštrene okolnosti koje se tiču zdravstvene kontrole naoružanih pojedinaca. Ali, problem i dalje ostaju ilegalci, koji i najčešće koriste oružje u raznim nedelima. Najgore je kada deca otkriju sakriveni pištolj ili bombu u sopstvenom domu, posebno ako se ima na umu podatak da je ionako svaki četvrti polaznik osmog razreda osnovne škole u Hrvatskoj, barem jednom na nastavu došao s hladnim oružjem, a često ga i upotrebio.

Od tog zaista zastrašujućeg sindroma, pa do posezanja za roditeljskim ilegalnim vatrenim oružjem, na nesreću, kratak je put, makar i iz razloga dečje radoznalosti. Očito se radi o već nekoliko generacija stasalih u izuzetnoj situaciji, s obrascima „normalnosti“ koji nam baš i ne bi smeli biti prihvatljivi. Njima se svakako treba suprotstaviti sistematski misleći na uzroke a ne tek na posledice, pa bi trebalo smanjiti količine oružja u opticaju.

Obuzeti strahom

Psiholog Mirjana Nazor sa Univerziteta u Splitu, prisećajući se nedavne tragedije u Americi ističe da se nada kako neće i u Hrvatskoj biti prihvaćena naopaka logika prema kojoj je rešenje za odbranu od naoružanih pojedinaca u daljem naoružavanju svih ostalih, npr. učitelja u školama: „Toliko oružje je potencijalna bomba, jer svatko tko ga ima može dospjeti u afekt pa ga upotrebiti i počiniti zlo. Smanjivanje količine naoružanja nema alternativu“.

„Djecu odgajamo u atmosferi gdje očito sve manje vjerujemo jedni drugima. Umjesto da nas susret s drugim osobama raduje i obogaćuje, sve više prevladava slutnja neke prijetnje i straha. Tako i u prvim susjedima vidimo moguću opasnost, dopuštamo da nas svlada osjećaj nesigurnosti. A to je strašna situacija, koja dubinski unesrećuje Hrvatsku, upravo čitavo naše društvo, i tome moramo pružiti sustavan i dosljedan otpor“, upozorava psiholog Mirjana Nazor.

Autor: Igor Lasić

Odg. urednica: Ivana Ivanović