Ekumena i fudbal pomažu deci ratnicima
29. jun 2006.Ko je jednom uhvaćen od vojske ili grupe pobunjenika, taj nema šansu da pobegne. Šina Keirtstsi je uspela posle deset godina. Ova, danas 29 togodišnja mlada žena je u vojci Ugande je pod prinudom morala da kao dete vojnik ubija ljude…
„Ja sam bila u svakodnevnom strahu; nisam znala hoću li umreti, hoću li ili ne biti seksualno zloupotrebljena. I šta devojčici ostaje da bi preživela? Ja sam im prepuštala moje telo. Ja sam morala da živim u takvim uslovima da bih mogla da preživim. Komandanti su govorili isto: vojnik ne plače, on se ne predaje, i zbog toga mi nismo plakali.“
Sa četrnaest godina je prestala da broji koliko puta je silovana. Sa četrnaest godina je takodje dobila prvo od svoje dvoje dece:
„“Ako kao devojčica postaneš dete vojnik, tada nisi ništa drugo osim što imaš oružje u ruci i druge ubijaš i vidiš kako tvoji prijatelji bivaju ubijeni. Kao devojčica ti takodje pokušavaš da ostaviš utisak na mladiće, da pokažeš kako si isto toliko dobra kao i oni. Mi smo zato radili strašne stvari, jer smo bili u strahu i nismo hteli da nas vredjaju kao pobunjeničke kurve.“
Sa 18 godina je China Keitetsi pobegla, uspela je da preko Južne Afrike stigne u Dansku. China spada medju retke izuzetke kojima je pošlo za rukom da počnu novi život u Evropi. Nemački sveštenik Jozef Gerner radi kao propovednik već deset godina u severnoj Ugandi.Njemu se obraća na stotine mladih, koji su morali godinama da nose oružje i da se bore kao mladi vojnici.
„Oni su još uvek traumatizovani. Najveći broj dece mora da ubija, više puta da ubije, kako bi spasio sopstveni život. Oni stoje u dugim redovima i neizostavno žele da ispričaju svoje priče.“
Njihove priče su pune poniženja. Oni su od strane komandanata, kao i od Armije Ugande, takodje u saradnji sa pobunjeničkim grupama, ciljano hvatani kako bi bili obučeni da ubijaju, navodi sveštenik:
„Deca su manipulisana, podvrgnuta drilu u jednoj tvrdoj školi, kako bi činili ono što njihov vodja naredjuje i kako se nebi uzdržavali od grozota. Deca nemaju zadršku. Ako im se da oružje u ruke i prilika da napadnu, onda oni pucaju ne osvćući se.
Jozef Gerner priča da bivšu decu vojnike uvek prate noćne more i da je zato veom važno da se ispovede i dobiju oproštaj….
„Deca su nevina, ako im se njihova nevinost oduhzme, to nije nijhova krivica. Oproštaj je najvažniji, jer ono što im dajemo oni osećaju, da ich bog voli i oni prihvataju da sa svim tim što su preživeli mogu da žive.“
Akcijom „pun pogodak“ su ogranci evangelističke i katoličke crkve zajedno nastupili kako bi tokom fudbalskog prvenstva u Nemačkoj skrenuli pažnju na 300 000 dece vojnika. „Pucaj na gol, a ne na ljude“ glasi moto kampanje. Sa finansijskom podrškom iz Evrope crkve pokušavaju da bivšu decu vojnike ne samo duševno zbrinu, već takodje i da im otvore nove perspektive. Tako što mladima omogućavaju da posećuju školu, u koje mnogi ulaze privi put, ili da sami zarade za svoje zbrinjavanje. Jerg Novak iz katoličkog ogranka za pomoć Missio kaže:
„Postoji jedan lep primer iz Liberije: bivša deca vojnici prazne čaure od kalašnjikova koje su nekada upotrebljavali u borbi, kugle bacaju , a od praznih patrona prave sveće, koje se prodaju ovde u Evropi. Bivša deca vojnici tako stiču malu zaradu, što je prva pomoć u povratku u miran život.
Mihael Holenbah