Dragi Ivane,

U naslovu jedne knjige, vi ste nazvani skrivenim pesnikom. Sa jednakim pravom mogli su vas nazvati skrivenim erotomanom. Ali zašto skrivenim? Žene su svuda u vašem delu.

Vi ste imali oko. Oko za žene svih naroda, u svim dobima…

Fascinantne davačice i oduzimačice smisla. Streljačice nemirom i davačice mira. Junačke žene kao Anika, o čijim motivima znamo malo. Veličanstvene kao Lotika. Devojčice, dobre starice. Žrtve tajnih nasilja, žene patnice i žene koje zadaju bol. Gramzive tamničarke u službi malograđanskih normi: Stara Pamukovićka i Zekina Margita… Poštene stabilne žene kao što je gospođa Davil i neurotičarke, poput gospođe Miterer, koje se sopstvena kćerka stidi i u snu… Žene nesrećne zbog svoje lepote kao Katinka, kći Andrije Poljaša…

– Bolje je biti pomalo slijepa nego previše lijepa – kaže stara narodna poslovica.

Bivše lepotice kao Lola Kalina. Devojke čije telo ima svežinu planinskog mleka i zumbulova soka… Nikad dovoljno opisane žene. Lukave, plotske mineralne žene. Superiorne razočarane žene kao Seida hanuma, zgažene kao Zuja, i nesrećna Mara, nametljive spasiteljke kao Žena od slonove kosti. Besnulje, umne umetnice kao Žena na kamenu. Žrtve ljubavi kao Rifka. Stvorenja za pesmu stvorena kao Fata…

Vaše žene održavaju toplotu i red. Ali mogu poreći svaku pomisao na red. U stanju nad-fanatizma mogu odlučiti da je ceo moral muška ujdurma: pod noge s njim.

***

Žene su svuda u vašem delu.

Vi gledate žene sa takvom usredsređenošću da se intuitivno pretvarate u ono što gledate. Vi ulazite u ženski krvotok i tečete u vremenu njihovim tempom. Gledate stvari oko sebe očima mudrice, prepuštate se ćutnji. I kao da se u tim meditativnim zatišjima sećate da ste jednom – pre nego što ste napustili majčino telo – i sami bili žena. Vraćate se u slatku tamu tog unutrašnjeg sveta koji je nekad bio i hrana i postelja. Sećate se i planina i dolina, čitavog pejzaža majčinog tela, po kome ste se nekada peli i padali.

Prvobitni svet činila su majčina kolena, koja su bila planine, stomak koji je bio dušek. Majka je bila prvi predeo. Posredstvom umirujućeg glasa koji je sve objasnio i nazvao svojim imenom, ona se pretvorila u maternji jezik.

Vi pratite ženu kad se sunča i roni. Vi izranjate sa njom… Pratite igre koje igra sa sobom. Vi primećujete kako se devojka u restoranu igra, svlačeći i oblačeći crvene mokasine. Ona pretvara prostor ispod stola u malo lutkarsko pozorište.

Žena je svetlost što se vidi po očima. Ona je boja što se vidi po tom kako boje bira.

Jedan vaš junak govoreći o ženi, polaže ruku na grudi kao u zavetu. Drugi skida kapu kao pred kapelicom pokraj puta.

Vi biste da doživite žene onako kako same sebe doživljavaju. Nikad ne pominjete intuitivnost ili iracionalnost, ne posežete za banalnostima. Po vama ženska tajna je skrivena dublje, iza mesa, u pulsu i disanju. Vi kao dibuk ulazite u tu ženstvenost koju volite… tamo gde se ne ulazi, ali, naravno, ne zbog sebe, nego samo zbog nas, svojih čitalaca. Vi se intuitivno pretvarate u ono što gledate.

Rezultat vašeg posvećenog posmatranja su akvarelski portreti žena, lični i kolektivni.

Nakon velikog književnog uspeha sa romanom „Tesla“, Vladimir Pištalo je nekoliko godina stvarao knjigu koja tematski kruži oko Ive Andrića. To je i epistolarni dijalog s velikim piscem i poetski roman i esejizovana polemika, kako sa Andrićevim mrziteljima, tako i sa malograđanskim poklonicima koji od genija prave kult po svojoj meri. „Sunce ovog dana – Pismo Andriću“ izlazi početkom juna u izdavačkoj kući „Agora“ iz Novog Sada. DW-Srpski donosi ekskluzivno sedam odlomaka iz knjige o kojoj će se tek pričati.