Da – zabrana burke je simbolična politika. Da – zabrana burke ne može da spreči terorističke napade. Da – u jednoj pravnoj državi je bavljenje tom zabranom znak neliberalnosti. Da – nema mnogo onih koji nose burku u Nemačkoj – čemu onda sve ovo? I, da – to smeta mnogima, ali ono što mnogima smeta ne mora da bude i zabranjeno. U tome nemački ministar unutrašnjih poslova Tomas de Mezijer ima pravo.

I pored toga, zabrana burke je ispravna – i politički korisna. Ona pokazuje da otvoreno društvo ne prihvata baš sve. Ona pokazuje da se liberalna pravna država odlučno suprotstavlja neprijateljima liberalnosti. Burka nije znak življenja religije, ili življenja religioznosti, inače bi sve žene, od Maroka do Pakistana, nosile burku. Ali, one to ne čine, iako su Marokanci isto tako religiozni kao i Libijci, Egipćani, Iranci ili Pakistanci.

Ne, burkaje simbol fundamentalističkog islama vehabijske orijentacije. Burka je znak fundamentalističkog islama za IS, za Talibane, u Saudijskoj Arabiji i drugde. Burka nije znak bogobojažljivosti naroda ili verski proživljene svakodnevice.

Koliko daleko seže tolerancija?

Moglo bi se reći da u jednoj verski indiferentnoj zemljui kao što je Nemačka važi sloboda veroispovesti – za sve vere. Ali, koliko daleko se ide sa tolerancijom? Da li ona važi i za sakaćenje devojčica u islamskim zemljama? Za gazdinski odnos muškarca prema ženi? Za nepostojanje samoodređenja žena? Da li to sve da trpimo samo zato što smo verski tolerantni?

Burka izoluje ženu. Ona ženi oduzima pravo na samopouzdanje i mesto u društvu koje je sama odredila. Ona kao komad odeće protivreči čovekovom dostojanstvu i ideji o ravnopravnosti. Zbog toga društvo mora da postavi pitanje: koliko daleko treba izlaziti u susret radikalnim formama islama? Koliko daleko seže liberalna tolerancija? Sport oko zabrane burke je politički spor. Kako da se ophodimo prema neprijateljima otvorenog društva?

Za liberalno durštvo je neophodno i korisno da povuče jasnu liniju razgraničenja. A ona glasi: burku u Nemačkoj treba zabraniti. Kao i poligamiju, stupanje dece u brak, sakaćenje žena – u ime vere. To znači da politički treba reći „ne“. A za ostalo moraju da se pobrinu pravnici.