Takozvani etablirani mediji su na meti kritika i u razvijenim demokratijama. Šta oni rade pogrešno? To što stalno insistiraju da su samo oni posednici istine, piše u svom komentaru Ines Pol, glavna urednica DW.
Oglas
Foto: picture-alliance/dpa/Fotoreport
Brojke su poražavajuće. Širom sveta na sve više novinarki i novinara vrši se pritisak, ometaju se u obavljanju posla, u najgorem slučaju im se preti, hapse se i ubijaju. Uprkos svim međunarodnim naporima, vlade u zemljama poput Egipta ili Burundija sve bezobzirnije se odnose prema novinarima. U Turskoj se u okviru besprimernog represivnog talasa posle pokušaja puča dramatično pogoršalo stanje za novinare i medije: preko 150 novinara je završilo iza rešetaka, među njima i njemački novinar turskog porekla Deniz Judžel U zemljama u kojima se ratuje ili vladaju krize, poput Sirije, Avganistana, Iraka ili Jemena, novinari su i dalje izloženi smrtonosnim opasnostima – sa svih strana.
Inse Pol, glavna urednica DW
Upravo zbog toga je tako važan rad međunarodnih medija koji emituju program na više jezika. Njihov zadatak je, između ostalog, i snabdevanje cenzurisanih tržišta nezavisnim informacijama.
Ali ima još nešto: aktuelni izveštaj Reportera bez granica dokazuje da se sloboda medija sve češće nalazi pod velikim pritiskom i u etabliranim demokratijama. Neprijateljska retorika protiv medija u međuvremenu je kod političara u zemljama poput SAD ili Poljske očigledno postala sasvim uobičajena i ona otvara put za usvajanje restriktivnih zakona koji omogućavaju širenje nadzora od strane tajnih službi i ugrožavaju uzbunjivače.
Pre svih Donald Tramp, koji je u samo nekoliko meseci predizborne kampanje uspeo da diskredituje ozbiljno izveštavanje etabliranih medijskih kuća. Tramp koji svojim neproverenim informacijama zahvaljujući Tviteru u svako doba dana ili noći stiže do miliona ljudi. Neretko se radi o čistim lažima, vrlo redovno on ozbiljnom medijskom izveštavanju prebacuje ciljano širenje dezinformacija. Pogotovo onda kad se mediji bave Trampom kao osobom i njegovom politikom.
U toj stvari Tramp ima jaku podršku i to ne samo među svojim pristalicama. Čak i žestoki kritičari novog američkog predsednika slažu se s tvrdnjom da mediji već odavno nisu slobodni, da medijima upravlja krupni kapital ili barem da mediji oslikavaju tek mali deo stvarnosti normalnih ljudi.
Kritika nije ograničena na SAD. U zemljama poput Poljske, Francuske, Holandije pa i Nemačke poštovanje prema profesionalnom novinarstvu već odavno nije na tako niskom nivou kao danas. Zahvaljujući novim mogućnostima na internetu postoji i novi razvoj koji bi možda mogao postati najveća pretnja za slobodu medija: gubitak verodostojnosti.
Jer kada se novinarima koji su prošli profesionalnu obuku, novinarima koji su dužni da poštuju etička načela više ne veruje, onda ljudi sa specifičnim interesima imaju lagan posao u preuzimanju javnog diskursa na društvenim mrežama. Ili putem ciljanog dezinformisanja, širenja teorija zavjere ili kiber-mobinga omraženih osoba, koje zbog takvih napada često puknu. Etablirani formati vesti ne mogu da se bore s takvim razvojem. Zato što sve više gube na relevantnosti u javnom sučeljavanju.
To je jako opasno za demokratije. I nimalo nije jednostavno zaustaviti razvoj. Zapravo i medijski poslenici sami snose deo odgovornosti za takav razvoj. Zbog sklonosti da tvrdimo kako samo mi posedujemo istinu, ljudi poput Trampa imaju lagan posao.
Etablirani mediji mogu ponovno povratiti izgubljeno poštovanje samo ako uspeju da saslušaju ljude. Pogotovo one koji drugačije misle, one koje muči sumnja, one koji imaju briga, one koji imaju osećaj da su ignorisani – i zato se i okreću populistima s jednostavnim odgovorima. Medijski radnici treba da unesu red, ali ne treba moralno da definišu šta je dobro, a šta ne. Barem u Nemačkoj imamo pravni poredak koji vrlo dobro reguliše šta sme da se kaže i šta ne sme.
Hapšeni, mučeni, ubijani
Zbog toga što rade svoj novinarski posao na meti su vlada, narko bandi ili „svetih ratnika“. Povodom svetskog Dana slobode medija podsećamo na neke od njih, od Meksika, preko Makedonije, do Bangladeša.
Foto: picture-alliance/AP Photo/A.Naveed
Makedonija: Tomislav Kezarovski
On je važio za jedinog južnoevropskog političkog zatvorenika: Tomislav Kezarovski našao se u neprilikama zato što je objavio delove internih policijskih izveštaja, radeći na rasvetljavanju smrti jednog drugog novinara. U oktobru 2013. godine, nakon sumnjivog sudskog procesa, osuđen je na četiri i po godine zatvora. Kasnije je osuđen na dve godine kućnog pritvora, o čemu trenutno piše knjigu.
Foto: DW/K. Blazevska
Bangladeš: Avijit Roj
"Mukto-Mona", "slobodni duh", tako se zvao blog kritičara islama Avijita Roja. Za sebe je govorio da je „sekularni humanista“ zbog čega je izazvao bes islamističkih esktremista u Bangladešu. Avijit Roj je živeo u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je u februaru 2015. stigao na sajam knjiga u Daku – fanitici su ga raskomadali mačetama. Blogeri su stalna meta ekstremista u Bangladešu.
Foto: Getty Images/AFP/M. U. Zaman
Meksiko: Miroslava Brič
Miroslavu Brič je 23. marta 2017. godine sa osam hitaca u glavu ubio plaćeni ubica. Novinarka je izveštavala o korupciji i zločinima meksičkog narko kartela. Ubica je ostavio poruku: „Za izdajicu“. Miroslava Brič je već treća novinarka koja je u martu ubijena u Meksiku.
Foto: picture-alliance/NurPhoto/C. Tischler
Rusija: Nikolaj Andruščenko
Nikolaja Andruščenka nepoznata osoba je isprebijala na ulici u Sankt Peterburgu. 19. aprila 2017. godine 73-godišnjak je podlegao povredama. Andruščenko je pisao o kršenju ljudskih prava i kriminalu. U njegovom poslednjem dokumentarcu govorilo se o tome da je Vladimir Putin na vlast došao zahvaljujući vezama sa kriminalcima i KGB-om.
Foto: picture-alliance/dpa/D. Usov
Irak: Šifa Gardi
Reporterka Šifa Gardi poginula je kada je 25. februara 2017. godine na ratištu u severnom Iraku eksplodirala mina. Rođena Iračanka radila je za kurdsku novinsku agenciju Rudav u Erbilu i izveštavala je o borbama između iračkih snaga i Islamske države. U okolini Mosula teroristi takozvane Islamske države uvek iznova kidnapuju, proteruju ili ubijaju novinare.
Foto: picture alliance/dpa/AA/F. Ferec
Saudijska Arabija: Raif Badavi
Saudijski aktivista bio je osuđen na deset godina zatvora i 1.000 udaraca bičem. Raif Badavi je u zatvoru od 2012. godine zbog „vređanja islama“. U januaru 2015. godine prvi but je bio javno bičevan. U svetu je bila pokrenuta kampanja za njegovo oslobađanje, režim je suspendovao kaznu. Njegova supruga Ensaf Hajdar i deca dobili su azil u Kanadi.
Foto: Imago/C. Ditsch
Uzbekistan: Salijon Abdurakhmanov
Od 2008. godine Salijon Abdurakhmanov je u zatvoru, zbog navodnog posedovanja droge. Vlada kritičarima podmeće drogu kako bi ih ućutkala, tvrde iz organizacije Reporteri bez granica. Abdurakhmanovljev „greh“ je taj da je za nezavisne internet portale, za Glas Amerike i druge pisao o korupciji, ljudskim pravima i zaštiti životne sredine.
Turska: Deniz Judžel
Nemačko-turski novinar Deniz Judžel je od februara 2017. godine u zatvoru, u Turskoj. Optužen je za širenje terorističke propagande i pobune. Dokazi o tome nisu dostavljeni. I pored oštrih kritika iz Nemačke, turski predsednik Erdogan je najavio da Judžel neće biti oslobođen. Više od 140 ljudi zaposlenih u medijima uhapšeno je nakon puča u julu 2016. godine.
Foto: picture-alliance/dpa/C.Merey
Kina: Gao Ju
Novinari, blogeri i aktivisti koji kritikuju režim, u Kini su pod velikim pritiskom. Tako i bivša saradnica Dojče velea Gao Ju, koja je uhapšena 2014. godine. Zbog navodnog objavljivanja državnih tajni u aprilu 2015. godine osuđena je na na sedam godina zatvora. Zahvaljujući međunarodnom pritisku puštena je iz zatvora i kaznu izdržava u kućnom pritvoru.
Foto: DW
Azerbejdžan: Mehman Huseinov
On objavljuje politički internet magazin u kome piše o korupciji i kršenju ljudskih prava. Mehman Huseinov jedan je od najpopularnijih video-blogera u Azerbejdžanu. Kampanjom „Lov na korumpirane funkcionere“ optužuje visoke zvaničnike Azerbejdžana za korupciju. Više puta je bio izložen pretnjama, a u martu 2017. godine osuđen je na dve godine zatvora zbog kleveta.