DW: Jedan naslov u Slobodnoj Dalmaciji kaže „Da nema Pupovca, Hrvati bi umrli od dosade“. To je pohvala kampanji Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) gde ste Vi drugi na listi za evropske izbore. Dakle, provokativna kampanja je uspela?

Dejan Jović: Ona je jako zapažena i zapravo, kad se gleda malo detaljnije, gotovo da nema drugih kampanja. To je samo po sebi veliki uspjeh za listu koju je sačinila stranka koje čak nema u anketama i za koju niko nije očekivao da će ići u širi prostor, tražiti glasove sviju građana.

Na bilbordima ste postavljali pitanje „Kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“, pa su oni išarani ustaškim simbolima i porukama mržnje. Je li to odgovor na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj?

To pitanje nismo postavili sami sebi jer mi naravno znamo kako je biti Srbin u Hrvatskoj. Postavili smo ga široj hrvatskoj javnosti za koju mislimo da u velikoj mjeri ignorira probleme sa kojima se suočavamo već godinama i postavili smo ga Evropskoj uniji za koju također mislimo da ne obraća dovoljno pažnje na manjinske politike, pozicije i probleme. I to posebno zbog toga što među zastupnicima koji zastupaju građane iz Hrvatske nije bilo nikakvoga interesa da to pitanje postave i da se njime uopće bave – u potpunosti su ga ignorirali. Sama činjenica da se obratila pažnja je neki uspjeh.

U jednom intervjuu ste rekli da je Srbin „samo metafora“ u ovoj kampanji. Šta označava ta metafora?

Ona označava poziciju svih koji su stigmatizirani, o kojima se ne vodi računa i čiji glas se ne čuje. Vidjeli smo u ovoj kampanji da, kada su se pojavili Hrvati koji su izrazili podršku SDSS-u, na primjer Ćiro Blažević, odmah su doživjeli napade koji su prilično slični onima koje mi doživljavamo već po samoj logici svog imena i prezimena. Ne radi se dakle samo o upozorenju na potrebu za slobodnim izražavanjem nacionalnog identiteta u zemlji nego i na slobodu općenito. U Hrvatskoj je problem izraziti mišljenje koje je drugačije od ovog državotvornog mita, posebno kada se radi o interpretaciji događaja iz devedesetih. Mnogi osjećaju nelagodu i tjeskobu – htjeli bismo da nam se svi pridruže i daju glas kako bi se sa time prestalo.

Kad ste već pomenuli Ćiru Blaževića, pretpostavljam da Vi ne volite da slušate Tompsona kao što on voli.

Ne, ne, svakako ne. Ali nam je drago da je svojom izjavom da su svi ljudi jednaki ohrabrio jedan broj građana da nadvladaju taj nevidljivi, ali vrlo čvrst zid u kome je recimo prilično normalno da Srbi glasaju za Hrvate kao kandidate za predsjednika Republike, ali se sa druge strane postavlja pitanje kako sada da neko ko je Hrvat glasa za nekog kandidata koji je pripadnik manjine. Smatramo da je vrlo važno da u Hrvatskoj postane normalno da se glasa za kandidate bez obzira na njihovu nacionalnost.

Pa čak i ako neko sluša Tompsona?

Svaki glas nam je važan ako je za ravnopravnost i jednakost većine i manjine u Hrvatskoj. A šta tko sluša privatno… Thompson nikako nije moj izbor ni politički ni muzički, ali je poruka o jednakosti važna bez obzira od koga dolazi i kako dolazi.

Pupovac ponavlja da su na vašoj listi veće hrvatske patriote nego na drugim listama. Vredi li se upuštati u trku u domoljublju?

Nama se celo vreme zapravo prigovara da nismo domoljubi. Ne samo to, nego da nismo pravi državljani Hrvatske nego recimo gosti, agresori, okupatori ili ne želimo uspjeh zemlji u kojoj smo rođeni. Zbog toga je jedna od naših parola bila „Rođen u Hrvatskoj“ da se naglasi da se tu radi o državljanima koji očekuju da ih država tretira kao sve druge.

Na listi ste iza Pupovca, čoveka koji je podržavao bezmalo svaku vlast u Hrvatskoj, recimo i ovu koja ne zna da li je „Za dom spremni“ ustaški ili „stari hrvatski“ pozdrav. Da li predstavnici Srba u Hrvatskoj moraju da budu i pozicija i opozicija istovremeno?

Gledajte, prvo nije baš sasvim točno da je on podržavao baš svaku vlast. Bilo je u Hrvatskoj vlasti koje nije podržavao, koja je rekla…

Rekao sam „bezmalo svaku vlast“.

…rekla da je sramota surađivati sa SDSS-om i Srbima. Drugo, pozicija te stranke je takva da je iluzorno očekivati da ona odluči tko će biti vlast u Hrvatskoj, a tko opozicija. To je na većini u hrvatskom društvu. Ako većina ljudi u Hrvatskoj odluči da je to HDZ i ako taj HDZ želi suradnju sa manjinskim strankama i prilazi im tako da u koalicijskom dogovoru izrazi spremnost da ostvari jedan dio njihovog programa, nema nikakvog razloga da mi to odbijemo. Isto tako, ako većina u Hrvatskoj želi SDP, to je njihova stvar. Ideja da bi Srbi trebali odlučivati tko je vlast, a tko opozicija, jako je popularna kod desničara – oni misle da Srbi upravljaju Hrvatskom, ali je to naravno daleko od realnosti.

U Srbiji se mnogo pisalo o pretnjama koje dobijaju predstavnici vaše liste ili Ćiro Blažević, ali se recimo ignorišu novi grafiti usred srpskih gradova na kojima piše da treba „pobiti Šiptare“ ili se slave ratni zločinci. Jesmo li se makli imalo od devedesetih?

To je pitanje za srpske društvo. Mi stojimo na poziciji prava manjina, zaštite manjina i ravnopravnosti – u cijelom regionu. Imamo ogroman osjećaj solidarnosti prema svima onima koji se nalaze u manjinskoj poziciji zato što znamo da je taj rat iz devedesetih zapravo bio rat protiv manjina i to ne samo u okviru država nego i općinama. Solidarni smo sa svim manjinama uključujući u ovom slučaju s Albancima i Hrvatima u Vojvodini i drugdje u Srbiji ili sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima koji se nalaze u manjinskoj poziciji u pojedinim dijelovima BiH.

Drugi ste na listi i skoro da nema izgleda da se nađete u Evropskom parlamentu. Zašto ste ušli u ovo?

Prvo zato što mislim da ima realnih izgleda da se nađem u Evropskom parlamentu. To je i stanje koje vidim i na terenu. Da smo mislili da nema šansi, ne bismo se kandidirali. Iako smo samom kampanjom upozorili na problem, naš cilj je također i osvajanje mandata. Drugi motivi su između ostalog u tome što sam sveučilišni profesor i smatram da je moja dužnost da doprinesem napretku društva i kritičkom upozorenju na probleme tog društva – ne samo u okviru uskih akademskih krugova nego i šire. Mislim da nas osim toga zato porezni obveznici i plaćaju.

Zašto u manjinsku stranku? Zar ne bi bilo idealno da u jednoj članici Evropske unije ima političara iz redova raznih manjina u svakoj stranci?

To je također moguće, međutim naše iskustvo dosad govori da stranke koje ne predstavljaju specifično manjine ignoriraju manjinski problem. Čak i oni pripadnici manjina kakvi se nalaze na takvim listama ništa ne govore o tome pitanju, čak bih rekao da se to pitanje onda još dodatno izbjegava. Ako je problem nekog društva u njegovom odnosu prema manjinama, ima smisla da se politička akcija fokusira na to pitanje, a u ovim okolnostima to je najbolje napraviti kroz ovaj model.

Rekli ste da osećate obavezu da se angažujete kao profesor. Već ste dvaput bili kao savetnik u politici, poslednji put u kabinetu predsednika Josipovića. On Vas je otpustio jer ste napisali da je referendum o nezavisnosti Hrvatske bio „neliberalan“. Šta ste naučili iz te epizode?

Kao što ste vidjeli, čak i kad sam bio na tim funkcijama, nisam odustao od svog stava čak i kad je bio vrlo nepopularan ne samo u široj javnosti nego možda i za osobu za koju sam radio. Tako da sam tom epizodom pokazao da nemam nameru odustati od onoga što već godinama govorim u javnom prostoru, bez obzira na političku ili drugu funkciju koju ću imati.

Nedavno ste ponovili da Evropska unija mora da primi takozvani Zapadni Balkan te da je to u interesu i Hrvatske. Zašto?

Da ne bi postala „vojna krajina“ Evropske unije, da se ne militarizira, što bi bila funkcija Hrvatske u EU – čuvanje granica. Hrvatska ima 1.400 kilometara granice sa zemljama koje nisu članice EU – BiH, Crnom Gorom i Srbijom – ima ukupno 2.400 kilometara granice. Na četiri milijuna stanovnika je potpuno nemoguće očekivati da bi mogla ispuniti tu funkciju, a da se istovremeno velik broj njenih građana ne zaposli u policiji ili vojsci. Mislim da bi to bilo jako pogubno za demokratski karakter Hrvatske prije svega.

Drugo, kad malo razgovarate sa ljudima iz poslovnog svijeta i sa građanima koji imaju rodbinu u drugim zemljama, vidjećete da je jedan od glavnih problema koje imaju zadržavanje robe i ljudi na granicama koje nekada nisu postojale. Kamioni čekaju po sedamnaest sati na granici Srbije i Hrvatske ili Bosne i Hrvatske – to apsolutno nikome nije u interesu. Treće, evropski projekt neće biti gotov dok sve zemlje Evrope koje to žele ne uđu u EU. Pogrešna je politike EU da odugovlači sa tim prijemom.

Ipak, realno, možda ćete sutra sedeti u Evropskom parlamentu sa tim ljudima, a vidimo da u evropskim mejnstrim partijama nema volje za proširenjem. Da li je to zbijanje redova pod naletom desnice ili dugoročno mrtva politika proširenja?

Tu postoji više razloga, neki od njih su u stereotipima i predrasudama koje evropski političari i društva imaju o Balkanu. Oni imaju dva izvora – jedan je u strahu od migranata i orijentalističkom diskursu koji se prije svega odnosi na strah od muslimana kojih između ostalog ima na Zapadnom Balkanu. Drugo je specifično stigmatiziranje posebno Srba zbog devedesetih godina.

Postoji, rekao bih, neoimperijalni pogled na stvari koji pretpostavlja da su to necivilizirane zemlje koje treba „civilizirati“, a taj diskurs mi nije blizak. Glavni razlozi su u ksenofobiji koja jača u evropskim društvima i kojoj se treba suprotstaviti ili u oportunizmu političkih lidera koji to ne žele napraviti.

*Dejan Jović, 1968, je redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i gostujući profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Glavni je i odgovorni urednik časopisa Politička misao. Bio je savetnik ministarke spoljnih poslova od 2004. do 2006. i glavni analitičar hrvatskog predsednika Ive Josipovića od 2010. do 2014. Njegova poslednja knjiga „Rat i mit“ objavljena je prošle godine.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android