Fidel Kastro je držao govore koji su mogli da traju više sati. Događalo se da harizmatični revolucionar svoje slušaoce "okupira" petosatnim, čak i sedmosatnim nastupima. Neumorno je kritikovao zakletog neprijatelja, Sjedinjene Američke Države. "Jenki nikada neće odustati od kontrole zemlje, vode, rudnika i prirodnih resursa naše zemlje", napisao je 2012. bivši šef države, vlade, vojske i partije, jedine dozvoljene stranke na Kubi.

Fidel, kako ga nazivaju mnogi Kubanci, već se u mladim danima posvetio socijalizmu i ceo život se borio za svoju predstavu pravde i za kubanske nezavisnosti. Bile su mu omražene industrijske nacije sa svojim kapitalističkim uređenjem.

Od pravnika do pobunjeničkog vođe

Fidel Alehandro Kastro Ruz rođen je 1926. u Biranu, na istoku ostrva. Neki istoričari navode 1927. kao njegovu godinu rođenja. Fidel i njegovih šestoro braće i sestara odrasli su u blagostanju. Nakon studija prava Kastro je postao advokat u Havani. Njegovi klijenti su, kako se pretpostavlja, bili žitelji siromašnijih četvrti. Već kao student Kastro je bio politički aktivan i 1952. se kandidovao na parlamentarnim izborima. Ali izbori se nisu održali, jer je Fulgensio Batista, koga su neko vreme podržavale i SAD, izveo vojni udar i preuzeo vlast.

Od tog trenutka Kastro je sebi postavio cilj - svrgavanje Batiste. Brzo je oko sebe okupio istomišljenike. Među njima je bio i Ernesto Če Gevara. Pokušaji svrgavanja Batiste od strane Kastrove vojske pobunjenika 1953. i 1955. nisu uspeli, te je "Komandante" morao da pobegne u brda.

Folker Skierka, nemački novinar i autor jedne Kastrove biografije, o planovima  "Velikog vođe" za državni udar kaže: "Kada je Kastro najavio da će oterati Batistu, mnogi su pomislili da on nije baš bistar u glavi." Ali onda je usledio njegov trijumf, koji ga je u očima mnogih Kubanaca i njegovih pristalica učinio "oslobodiocem". Batisti je preostalo samo bekstvo. 1. januara 1959. Kastro je preuzeo vlast u karipskoj državi i od tada ju je kontinuirano širio.

I onda je Kuba postala njegova...

Sa svojim socijalističkim planovima Kastro je sve više provocirao bes SAD, saveznike je pronašao u "Istočnom bloku", među njima je bila i Nemačka Demokratska Republika (DDR). Po navodima Ministarstva spoljnih poslova u Berlinu, u Nemačkoj je (prvenstveno u bivšem DDR-u) studiralo ili radilo, po procenama, 30.000 Kubanaca. Sovjetski Savez je Kubi pomagao najpre finansijski, a 1962. je Moskva na ostrvu stacionirala i rakete srednjeg dometa.

SAD su brzo reagovale, ali takozvana "Kubanska kriza" na kraju je ipak okončana bez izbijanja nuklearnog rata. U istoj godini na snagu je stupio američki trgovački embargo protiv Kube i on do danas opterećuje odnose dvaju zemalja, ali i privredu karipske države. Nakon raspada Sovjetskog Saveza ekonomska situacija na Kubi dodatno se osetno pogoršala zbog kubanske zavisnosti od Moskve.

Kastro je od početka kontinuirano ulagao u državni sistem obrazovanja i zdravstva. Do danas je on na glasu kao jedan od najboljih u regionu. Istovremeno je Kubancima uskratio slobodu mišljenja i informisanja, političke protivnike je "trpao" u zatvoru, a sa svojim se neprijateljima "beskompromisno obračunavao", kako kaže bivši nemački ambasador na Kubi Bernd Vulfen.

"Fidel Kastro će nam ostati u sećanju kao čovek koji je poslao u zatvor stotine ljudi i to samo zbog njihovih miroljubivih političkih aktivnosti", kaže i Maja Libing, iz Amnesti internešenal. Zbog Kastrove politike ostrvo je napustilo nekoliko stotina hiljada Kubanaca.

Za nemačkog finansijskog savetnika Hans-Olafa Henkela, koji je za svoj društveni i ekonomski angažman dobio brojna odlikovanja, Fidel Kastro je u 60-im godinama prošlog veka bio uzor, zbog njegove neustrašivosti. "Da je on postao demokrata, svuda u svetu bi mu dizali spomenike", pretpostavlja Henkel.

Gotovo pola veka na vlasti

Kada se teško razboleo, u junu 2006. Fidel Kastro se povlači s čela zemlje, a 2008. vođstvo Kubom je i službeno predao svom bratu Raulu. Fidel Kastro je na vlasti bio 49 godina, nijedan monarh 20. veka nije tako dugo vladao kao on.

Raul Kastro, kojeg je 2008. parlament izabrao za novog predsednika države i Ministarskog veća, a kasnije i za glavnog sekretara PCC-a, počeo je lagano da "otvara" Kubu. U decembru 2014. SAD i Kuba su, nakon 50 godina bez diplomatskih odnosa, najavile normalizaciju bilateralnih odnosa.