1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Na posao – i sa 80 godina

16. novembar 2015.

Sve je više stanovnika Japana koji rade iako su već mogli da uživaju u penziji. Kažu da ne znaju šta bi inače radili. Ali i čitavo društvo Japana sve više stari i to rapidnom brzinom…

Deutschland Japan Joshiu Ozaki in seiner Werkstatt
Jošio Ozaki (87)Foto: DW/E. Felden

Jošio Ozaki se brzo i lako penje uz stepenice u njegovoj kući. Neko ko hoda iza njega, teško bi pogodio da on ima čak 87 godina. A to se ne bi reklo ni kada se pogleda kako se vešto provlači kroz ono malo slobodnog prostora u njegovoj radionici. Hoda doduše malo pogrbljeno, ali se odlično snalazi u svom „carstvu“. Na sve strane su elektronski delovi, a na stolovima alat i uređaji – brdo televizora i videorekordera.

Jošio Ozaki rado i sa osmehom priča o svom životu i o tome koliko je opsednut tehnikom. Ali o sebi malo priča. On je inženjer i pronalazač. Nekada je imao servis televizora. To je bilo davno, još pre nego što je u Japanu proizvedena prva televizijska kamera. Nakon toga, mnogo godina proveo je u Americi i radio za firmu „Soni“ u Kaliforniji. „Tamo sam se u početku užasno dosađivao jer sam morao samo da popravljam pokvarene televizore.“

Ali onda se pismom obratio upravi „Sonija“ koji su čuli da je Ozaki još u Japanu bio odličan inženjer. „Pozvali su me u istraživačku laboratoriju 'Sonija' i to je bila prekretnica.“ Početkom šezdesetih, konačno se vratio u Japan, ali je i dalje radio za „Soni“. Živi sa suprugom na istočnom kraju Tokija i imaju dvoje dece. Ali deca već odavno nisu deca – ona imaju svoje porodice i žive odvojeno. A Jošio Ozaki – njemu je na prvom mestu uvek bio njegov posao i više od sto patenata u tehnici televizije.

„Soni“ svoje radnike šalje u penziju kada oni napune šezdeset godina, ali je kod Ozakija napravljen izuzetak iznimka – uz obostranu saglasnost. On je, naime, baš tada bio usred razvoja sistema za digitalno snimanje zvuka i u „Soniju“ su želeli da završi taj posao. U stvari, ostao je još mnogo duže nego što je iko mislio – čak još devet godina. Tek onda je otišao u penziju, ali samo „na papiru“. I danas se svakog jutra diže rano i juri u svoju radionicu: „Jednostavno, volim da eksperimentišem i da sklapam nešto novo“, kaže gotovo izvinjavajući se. Naravno da to ne radi zbog novca: „Imam odličnu penziju, ne moram da zarađujem nikakav dodatni novac. To je jednostavno strast koja me i dalje drži.“

Radni prostor Amano Takako (87)Foto: DW/E. Felden

Stilistkinja u devetoj deceniji

To su reči koje bi se mogle čuti i od Amano Takako. Dogovorili smo susret na jednom uglu i ona nas je videla mnogo pre nego što smo mi nju primetili. Obučena je u kimono, ali i u njenom slučaju, čak i iz blizine, teško da bismo mogli da tačno pogodimo njene godine: i ona je već proslavila 87. rođendan.

Čitav život provela je na televiziji, a već više od trideset godina na nacionalnoj TV-stanici NHK radi kao stilistkinja. Njena specijalnost su serije čija se radnja događa u prošlosti i savetuje ekipu kako da kostimiraju glumce. Koje su se boje nosile tridesetih godina prošlog veka? Koji materijali su tada bili moderni? Mnogo toga drži „u glavi“, ali rado istražuje i po bibliotekama i arhivima. Naravno, za to dobija honorar.

Poziva nas u dnevnu sobu. Na stolu je nekoliko televizijskih scenarija: „Prve verzije obično imaju više grešaka“, objašnjava. O tome razgovara sa režiserom, sve dok i ona ne bude zadovoljna.

Amano Takako je stilistkinja istorijskih serijaFoto: DW/E. Felden

U savetima joj pomaže i njeno lično „tajno oružje“: s police iza kauča vadi svesku ispunjenu sitnim, urednim rukopisom. To je sveska njene starije sestre u kojoj je ona beležila sve troškove i izdatke porodice. Tačno se zna koliko npr. koštale jabuke 1962. ili kozmetika i lekovi još pre rata.

Amano Takako je udata i ima troje odrasle dece. I njen suprug je u penziji, iako ne sasvim: „On je sada moj lični šofer, kada moram da idem na televiziju“, šali se dama. I ona želi da i dalje radi – sve dok može. Jer šta bi inače radila? Samo bi se, kaže, dosađivala.

Čitava država odumire

Jošio Ozaki i Amano Takako nisu usamljeni slučajevi u Japanu, a lako može da se dogodi da ih bude još mnogo više. Jer Japan praktično – odumire! To je zemlja sa najstarijim stanovništvom na svetu.

Ako se ništa dramatično ne promeni – a teško da hoće – već do 2060. Japan će izgubiti celu trećinu od svojih 127 miliona stanovnika. Istovremeno, udeo stanovnika koji su u godinama za penziju dostići će oko 40 odsto ukupnog stanovništva. To nisu nikakve populističke prognoze, već zvanične procene japanskog Ministarstva za zdravstvo i socijalna pitanja.

Jošio Ozaki ima još mnogo posla u svojoj radioniciFoto: DW/E. Felden

To znači da čitavo japansko društvo čekaju korenite promene u navikama. I ne samo u Japanu – problem starenja društva raširen je po mnogim razvijenim zemljama sveta. Ali i u Japanu još uvek postoji podela na „mlade“ i „stare“ – a ti svetovi se retko susreću.

Tako su i ljudi iz „Sonija“, prvih godina nakon što je Ozaki otišao u penziju, redovno kontaktirali i raspravljali sa starim stručnjakom o nekim patentima i idejama na kojima je radio. Ali njegov telefon je odavno prestao da zvoni: „Sada još samo svake godine u decembru dobijem pozivnicu za novogodišnju proslavu“, kaže nam Jošio Ozaki. Ali takvi kontakti mu nisu potrebni. On radije odlazi u svoju malu radionicu. U njoj možda nema mnogo prostora, ali zato ima mnogo priča.

Preskoči sledeću sekciju Više o ovoj temi