DW: Objavili ste knjigu „Nejednaki“ u kojoj, na osnovu iskustava sa terena, govorite o ključnim problemima savremene Evrope i sveta. Problem nejednakosti unutar društava, između običnih ljudi ili između zemalja, jedan je od njih. Koji su najopasniji oblici nejednakosti?

Ivana Dragičević: Izazovi 21. stoljeća već prelaze mindset, institucije, pa ako hoćete i modele i narative 20. stoljeća. Pred nama je puno izazova, otvorenih pitanja i procesa, i pitanje nejednakosti jedno je od njih. Nejednakost – u smislu raspodjele bogatstva, s obzirom da se trend još više zaoštrava i govori nam da će za deset godina jedan posto najbogatijih na svijetu posjedovati dvije trećine svjetskog bogatstva, ali i nejednakost u svim drugim raznorodnim sadržajima.

U prošlosti, takve su razlike provocirale revolt, revolucije i ratove. No nejednakost je postojala uvijek i u različitim društvenim uređenjima koje smo imali ili imamo u svijetu. Na nejednakost se mora upozoravati, što danas čine svi na svoj način – multilateralne institucije, globalne nevladine organizacije, pa ako hoćete, na svoj način čak i Donald Trump.

Ali ključno pitanje danas je kako da nejednakost, zajedno s drugim fenomenima i procesima kojima svjedočimo, poput zlouporabe tehnologije, populizma, govora mržnje, migracija, ne pređe u neki ružni scenarij.

U vezi s tim – na koricama knjige upečatljiv je znak koji asocira na nacističku svastiku. Na šta se time aludira?

Vi ste prvi od svih novinara s kojima sam razgovarala nakon izdavanja knjige koji mi je postavio to pitanje. Oko naslovnice sam se konsultirala s mojim prijateljem i bivšim kolegom Dinkom Cepakom s kojim sam radila projekt „Anima Hotel Evropa“. Pitala sam ga da promisli bi li koja od fotografija koje je snimio za našeg puta do Lampeduze bila dobra za naslovnicu. Nedugo nakon mog pitanja u inboks mi je stiglo ovo što vi gledate na koricama knjige. Iste sekunde sam rekla – to je to.

Taj, kako ga zovete „upečatljiv znak“, univerzalni je znak nejednakosti. Kombinacija upotrijebljenih boja sa znakom nejednakosti u sredini upozorava nas na budnost da se zlo koje može doći, ako hoćete, iz samog osjećaja nejednakosti ili nepravde, ne pretvori u još veće zlo.

U knjigu ste uneli i intervju koji ste 2011. napravili sa Stefanom Heselom, autorom knjige „Pobunite se“, koja je postigla ogroman uspeh u celoj Evropi. Kažete da bi entuzijazam kojim je Hesel tada zračio posramio mnoge. Na koje Heselove stavove bi se danas trebalo podsetiti?

Upravo taj entuzijazam i optimizam da nikada ne treba odustati od borbe za bolje društvo. Hesel je bio živući svjedok povijesti, logoraš nacističkog režima, borac za oslobođenje Evrope, suautor Opće deklaracije o ljudskim pravima, čovjek koji je do kasnih devedesetih godina koje je doživio, promišljao svijet i u njemu aktivno djelovao. Ako kažemo da nas se ne tiče ni ono što se događa u našem dvorištu i ako se prema tome aktivno ne postavimo, uvijek ćemo biti na krivoj strani povijesti – to je Heselova ključna poruka.

Na obeležavanju 100 godina od primirja u Prvom svetskom ratu francuski predsednik Emanuel Makron upozorio je na „stare demone“ koji se ponovo pojavljuju i dodao da istorija nekad preti da „ponovi svoj tragični tok“. Spoljnopolitički komentatori iskazuju zabrinutost zbog jačanja desnice i populizma u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji, ali i u drugim zemljama. Neki kažu da je dovoljno malo da ponovo dođe do velikog požara. Da li delite njihovu zabrinutost?

Dijelim, jer smo kontinent koji je doživio puno zla, okrutnih zločina. Kultura sjećanja u tom kontekstu je iznimno važna, kako bismo uvijek bili budni i znali razaznati kamo neki procesi mogu odvesti. Evropska unija je konstrukt čija je primarna zadaća bila očuvanje mira, integracija, solidarnost. Ono što se po mom mišljenju nije uspjelo stvoriti, jeste duh i osjećaj jednakosti u toj velikoj zajednici, pogotovo nakon posljednja tri vala proširenja na istok kontinenta.

Evropa je klub koji ima svoja pravila ponašanja, no mnogi njihovu primjenu, bilo tokom financijske krize, pa kasnije zbog situacije s izbjeglicama i danas zbog politike sa granicama i migracijama, nisu shvaćali kao pravednu. To je otvorilo skrivenu Pandorinu kutiju koja je na neki način pokazala krhkost evropskog konstrukta i pravila. Ne bih išla toliko daleko da kažem da je dovoljno malo da dođe do velikog požara, jer ne vjerujem ni u kakvu mogućnost unutarevropskog sukoba. Danas možemo govoriti o prijetnjama Europi ili barem tom imaginarnom konstruktu Europe i izvana i iznutra.

Iznutra je to pitanje osjećaja nejednakosti, populizma, nedostatka političkih ideja, neke vrste odnarođenosti institucija – bilo nacionalnih država, bilo evropskih. Izvana, pitanje je kako se Europa može nositi s prirodnim demografskim kretanjima u Africi ili posljedicama konflikata i klimatskih promjena koje dovode do migracija. Tu je između ostalog i pitanje cyber-sfere, nemogućnosti regulacije zbog kompleksnosti europskog sustava i različitih nadležnosti suverenih država i onoga što podrazumijeva članstvo u Europskoj uniji...

To su teme o kojima će, uz, naravno, zapošljavanje, investicije, obrazovanje, transformaciju ekonomije, Europa morati razmišljati u budućnosti. Povijesno sjećanje na zlo, bilo ono u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili ratu u bivšoj Jugoslaviji, uvijek mora biti orijentir za budućnost. Ako netko ne uči iz takve vrste žrtve i ako nije u stanju prepoznati zlo i aktivno djelovati za doba koje je pred nama, onda valjda bolje nismo ni zaslužili, nego biti umirući kontinent opasan žicom, bez mladih i bez vizije budućnosti.

U zapisima iz 1936. Alber Kami navodi: „Narodnosti se javljaju kao znak raspada“. A malo kasnije dodaje: „Internacionalizam pokušava Zapadu vratiti njegov pravi smisao i poziv“. Da li vam Kamijeve reči deluju aktuelno?

Ako citiramo Kamija, koji je na neki način iznad svake ideologije stavljao pacifizam i mir, ne zaboravimo onu njegovu da prava velikodušnost prema budućnosti leži u tome da se sve da u sadašnjosti. Svijet kroz povijest evoluira, ali nas uvijek nešto podsjeti da stvari nisu zadane ni poklonjene, da se za svaki korak na tom putu treba boriti, aktivno djelovati. Kamijeve riječi napisane su kada je nacizam već uveliko bio u uzletu, a ideja internacionalizma, globalizma, nešto je na čemu je satkan svijet nakon Drugoga svjetskog rata, u čijem izmijenjenom konstruktu, nakon pada Berlinskog zida, i danas živimo.

Mislim da internacionalizam, globalizam ili univerzalizam danas nisu samo stvari koje Zapadu pokušavaju vratiti smisao, nego bi morale pružati odgovore cijelom čovječanstvu. Ako globalizacija nije donijela korist svima, možda je taj Trumpov poklič povratka patriotizmima samo regresija koja može voditi do nekog novog razdoblja progresa. Zapad se definitivno jeste pogubio, ali ono što je morao naučiti jeste da više nije u poziciji, ako ništa drugo, da bude arogantan.

U jednom intervjuu rekli ste da smo u regionu „sami sebe provincijalizirali“. Koje su ključne manifestacije tog provincijalizma u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Ja vjerujem u ljude s ovih prostora, u njihovu pamet, snalažljivost u najnevjerojatnijim okolnostima, u povijesno iskustvo koje je skrojilo podlogu za živo, kreativno socijalno tkivo. Ono bi itekako našlo mjesto u današnjem svijetu koji vapi za novim idejama. No, novo doba nam nije donijelo bistrinu da se napokon emancipiramo, odvojimo od naših povijesnih rana, kompleksa, strahova, pustimo slobodi da ovdje pusti korijene i postanemo ravnopravni dio svijeta koji se razvija, svijeta koji nas iz nekih ranijih razdoblja poznaje kao aktivne aktere globalnih procesa.

Mislim da su ključne manifestacije provincijalizma odavno ispisane u riječima trojice velikana s ovih prostora – Miroslava Krleže, Radomira Konstantinovića i Meše Selimovića. Pa, prisjećajući se samo nekih od njihovih brojnih misli, mogu citirati jednog koji kaže – o pasji sabore, ti laješ, a karavane idu, drugog koji dodaje da ovako zaboravljen između sela i grada duh palanke jest duh između plemenskog i svjetskog duha, i trećeg koji pogađa u sridu: boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?

*Novinarka Ivana Dragičević izveštavala je sa li camesta o ključnim svetskim događajima u poslednjih 20 godina. Intervjuisala je, između ostalih, i sirijskog predsednika Bašara al Asada. Dobila je tri godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolje televizijske emisije i reportaže, kao i nagradu HRT-a „Joško Martinović“ za najbolju reportažu u 2011. Urednica je spoljne rubrike na televiziji N1.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android