Stvarni izmišljeni život Felicitas Hope
30. maj 2012.Nagrada za književnost „Georg Bihner“ najznačajnija je ne samo u Nemačkoj, već i na celom nemačkom govornom području. Dodeljuje je svake godine Nemačka akademija za jezik i pesništvo, a dotira se sa 50.000 evra. Ove godine dodeljena je književnici Felicitas Hope, što je izazvalo malo iznenađenje. Ugledni Frankfurter algemajne cajtung ovako portretira ovogodišnju dobitnicu:
„Pokušajmo faktima: Krštena pod imenom Felicitas Hope, rođena je 1960. u gradu Hamelnu, kojeg je, po legendi, od pacova oslobodio svirač na flauti… Živi u Berlinu, ali ju je tamo teško sresti, zato što mnogo putuje i oduševljeno piše razglednice iz svih krajeva sveta. Njena omiljena životinja je magarac, omiljeni cvet ruža, a najomiljenija ruža božur. Voli jednostavna jela, kao na primer kuvani krompir u ljusci. Nema mobilni telefon, ni žensku tašnu, ali zato uvek sa sobom nosi ranac, u kojem se između ostalog nalazi karmin za usne, a od nedavno i pak za hokej na ledu. Iako joj muzika mnogo znači i za nju je „najveća umetnost“, posvetila se pisanju: do sada je objavila pet romana i brojne zbirke kratkih priča, portrete i eseje. Manje je poznato da je pisala i tekstove za udžbenike matematike…“
Autobiografija iz trećeg lica
Poslednja knjiga, „Hope“ je autobiografska, ali na specifičan način, napisana u trećem licu. „Htela sam da pišem o sebi… Godinama sam se bavila istorijskim ličnostima, između ostalih Jovankom Orleankom… Zašto uvek pisati o drugima, koji su u neku ruku moje maske?“, zapitala se Felicitas Hope iz čijeg romana saznajemo da, kao treće od ukupno petoro dece, nije odrasla u rodnom gradu Hamelnu nego u Kanadi, da je njena prva velika ljubav bio Vejn Krecki, zvezda hokeja na ledu, sa kojim je provela detinjstvo i igrala hokej koji je i danas ostao njen hobi. Potom je otišla u Australiju, gde se najviše bavila muzikom, da bi potom ponovo emigrirala – ovoga puta u Ameriku…
„Zaista je to divan život i zato sam ga tako izmislila. Dugo sam razmišljala o tome kako se vlastiti život može ispričati. Na početku sam imala ideju da napišem ozbiljnu knjigu. I onda sam shvatila da čim počnem da pišem o sebi, počinjem da lažem. Možda je laž prejaka reč, ali se na neki način izmičem – znači, morala sam da nađem treći put. I tako sam odlučila da pišem o Hope u trećem licu, i tu sam shvatila jedno: da glavno u našem životu nije sam život, već kako ga zamišljamo, predstavljamo. Fiktivan život, kakav bismo želeli, za kojim žudimo, bitan je deo onoga što zovemo pravim životom. I što više starim, to češće sebi kažem: da u ono vreme nisam studirala u Oregonu, ili da nisam imala braću u sestre, sigurno bih postala perfektni dirigent – u to, inače, zaista verujem…“
Pa ipak nije ozbiljno probala da bude dirigent. Zašto? „Muzika mi mnogo znači. Ali, nisam postala muzičar zato što nisam dovoljno talentovana. Čak i ako je potrebno 99 odsto rada i jedan odsto talenta, ko nema taj jedan odsto – ne može da uspe. Ali, jedno je sigurno. Čak i kada promenite fakte, geografiju i hronologiju svog života, karakter ostaje isti. I to je za mene bilo najinteresantnije otkriće sa romanom.“
„Hope“, alternativni autobiografski roman, između fikcije i stvarnosti, ozbiljnog života i ironije – nikada dosadan, ni običan.
Priredila: Mirjana Kine-Veljković
Odg. urednik: Nemanja Rujević