Tijan Sila, pisac rodom iz Sarajeva sa adresom u Nemačkoj, nedavno je dobio nagradu „Ingeborg Bahman“ za nemačko govorno područje. Nagrada u Klagenfurtu mu je uručena za tekst „Dana kada je moja majka poludela“.

Sila za DW govori o književnosti, ali i nemačkom društvu.

DW: Tijane, tvoj roman „Radio Sarajevo“ doživljava već treće izdanje. Zahvaljujući njemu si u Nemačkoj postao poznat i popularan, a sad si još poznatiji jer si dobitnik i značajne književne nagrade za nemačko govorno područje. Kako je došlo do toga da se prijaviš za učešće na takmičenju za koje žiri bira 14 učesnika koji predstavljaju dosad neobjavljen tekst na nemačkom jeziku?

Tijan Sila: Imaš pravo, to nije jednostavno. No, nije mi ovo bio prvi pokušaj. Ovaj put sam imao sreću da je član žirija Phlipp Tingler u njemačkoj tv-emisiji „Literarni kvartet“ jako hvalio moj roman „Radio Sarajevo“. On je mogao odabrati dva učesnika, pa sam se usudio da ga pitam da li bih ja mogao biti jedan od njih, i on je pristao.

„Dan kad je moja majka poludela“, ovaj naslov je već izazvao veliku pažnju. Neki odlomci su objavljeni u njemačkim medijima, ali kako bi ti nekome ko nije imao priliku da to pročita objasnio, šta je poenta tog teksta?

Poenta je da ratovi u stvari nikad ne prestaju za one koji su ih doživjeli i preživjeli. To je priča o psihičkoj bolesti moje majke koja se pojavila nekih sedam-osam godina nakon završetka rata u BiH, u našem izbjeglištvu u Njemačkoj. Dakle, egzemplarno za sve te ljude sam ispričao sudbinu moje majke i naše porodice.

Rođen si u Sarajevu 1981. godine. Tri ratne godine si kao dečak, do odlaska u Nemačku sa porodicom 1994, proveo u rodnom gradu i o tome si napisao knjigu. Za literarne kritičare i publiku na nemačkom govornom području je „Radio Sarajevo“ bio fascinantan i zbog toga što si o užasnim iskustvima pisao sa velikom dozom humora, u kojem prepoznajemo tzv. sarajevski humor. Odakle ti taj humor, s obzirom da si vrlo mlad otišao iz rodnog Sarajeva?

To starosno doba je ipak bilo dovoljno da ga ne zaboravim. Gledao sam „Audiciju“ i „Top listu nadrealista“. To je značajno uticalo na mene i naprosto sam ga ponio sa sobom.

U jednom intervjuu si rekao da od rata ne želiš profitirati ili praviti neku veliku umetnost, ali da sebe doživljavaš kao neku vrstu glasa ljudi koji su imali sudbine slične tvojoj.

Da, nadam se da to ne zvuči arogantno. Kad sam došao u Njemačku, bilo je teško mojim drugovima u školi i drugima objasniti šta se to tačno dešavalo u Sarajevu. Teško je to objasniti onima koji nisu doživjeli rat. I dobro je da je tako. Vidite sad sve ove nesretnike iz drugih dijelova svijeta koji su utočište od rata potražili u Njemačkoj. I njima bih htio poručiti da je poslije svih iskustava moguće ovdje započeti neki smisleni i konstruktivan život. Ja sam u tome uspio.

Da, ti si naučio jezik, studirao germanistiku i anglistiku u Hajdelbergu i radiš kao učitelj u Kajzerslauternu. Pričaš li sa svojim učenicima o svojim iskustvima?

Naravno. Dobar dio njih su izbjeglice. Pričamo i o situaciji u Njemačkoj, o ratovima u Gazi i Ukrajini.

Tvoje kolege, poput Saše Stanišića, uključuju se u aktuelne političke diskusije, kada je u pitanju ono što se za vreme rata dešavalo u istočnoj Bosni, posebno u Srebrenici. Nedavno je usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici koja je u Srbiji i u RS izazvala vrlo negativne reakcije. Kako ti to vidiš i da li su ti procesi suočavanja sa prošlošću kontraproduktivni u savladavanju sadašnjih političkih problema?

Ne, oni su veoma potrebni i produktivni. Najbolji primjer za to su Nijemci. Ni njima nakon Drugog svjetskog rata nije bilo lako da priznaju da je u njihovo ime počinjen holokaust. Trebali su vremena i da se pomire sa susjedima. Nadam se da ćemo mi to doživjeti i na tim našim prostorima i da će Srbija i Republika Srpska priznati da se u Srebrenici desio genocid, jer se desio.

Ti si pre dve godine postao i otac jedne devojčice. Čak si sa svojom nemačkom suprugom napisao prvi roman za decu. Šta ćeš prenositi svom detetu iz onog to si ti poneo u svom, moglo bi se reći „životnom ruksaku“ iz detinjstva? Da li ćeš učiti svoje dete svoj maternji jezik?

Ne, neću sad. Nekad poslije, kad bude dovoljno odrasla, kad bude više razumjela.

Da li tebe kao migranta zabrinjava porast desnog radikalizma u Nemačkoj?

Zabrinjava, naravno. Imali smo tu situaciju češće tokom zadnjih godina. Ovaj put je sa uspehom Alternative za Njemačku sve postalo opasnije i ekstremnije. Moramo to shvatiti veoma ozbiljno i boriti se protiv protiv toga svim demokratskom sredstvima koja nam stoje na raspolaganju.

Kad smo razgovarali u septembru prošle godine rekao si da tražiš prevodioca za roman „Radio Sarajevo“. Jesi li ga našao?

Nećeš vjerovati. Nakon dodjele nagrade „Ingeborg Bachmann“ su me zvali iz sarajevskog Buybooka i rekli su da će me pozvati na svoj festival knjige iduće godine i da do tada namjeravaju izdati moju knjigu na bosanskom. To bi me naravno jako radovalo, ali ne smijem se unaprijed pretjerano radovati.

A da sam napišeš neku knjigu na maternjem jeziku?

„Ma kakvi. Moj bosanski je, ja to tako zovem, pećinarski (smeh). Prestao sam ga aktivno učiti kad smo došli u Njemačku, mada smo ga naravno govorili kod kuće. No, to je nešto sasvim drugo nego kad ga učiš u školi. Ja jesam i ostajem pisac migrantskog porijekla koji živi u Njemačkoj.

Namjeravaš li ove godine ići u Sarajevo?

Da, ali tek u zimu. Moja sarajevska raja mi kaže da sam poludio (opet smeh). „Tijane, ovdje niko normalan ne dolazi dobrovoljno u zimu. Ugušićeš se od smoga, ovamo se dolazi u ljeto.“ No, ne mogu otići ovog ljeta zbog obaveza koje imam.

Priča za koju si dobio nagradu bi, to sam negde pročitala, trebalo da bude deo nove knjige koju nameravaš da pišeš?

Da, napisao sam već nekih dvadeset stranica, ali će to potrajati. Mislim da će knjiga biti gotova tek tamo 2027. ili 2028. godine.