U ustavu EU, nema boga?
21. jul 2009.Često se, iako smelo, govori o zajedničkim vrednostima. Tog mišljenja je i borac za ljudska prava profesor Bernhard Kempen sa univerziteta u Kelnu.
„S jedne strane, postoji državna institucionalizovana strana EU, u kojoj se garantuju osnovna ljudska prava i slobode. Međutim, postoji i oblast koja govori o religijskim slobodama. Jedna zajednica bez boga za mene nije zamisliva. Mi ćemo, naravno, u ovoj zajednici morati da negujemo transcedentalni odnos, inače će se zajednica raspasti.“
Pojam boga, nije dospeo u evropski ustav
Međutim, postignut je dogovor o evropskom religijskom nasleđu koje je jedan od temelja EU. Ta formulacija je prisutna i u Lisabonskom ugovoru. Da li je ta formulacija više od ustavne lirike, pokazaće vreme.
Formulacija religijsko nasleđe nije konkretna. Ona obuhvata i sve i ništa - katoličanstvo, reformatorske crkve, jevrejstvo i islam.
To saznanje je mnoge hrišćane razočaralo. Oni bi najradije da se precizira da je u pitanju evropsko hrišćansko nasleđe. Nije li već papa Jovan Pavle II govorio o hrišćanstvu kao maternjem jeziku Evropljana? Zaštitnik crkvenog prava, profesor Štefan Mukel sa univerziteta u Kelnu kaže:
„Novi evropski ugovor ne sadrži nedvosmisleno ono što bismo kao hrišćani mogli da očekujemo. Pri tom se mora uzeti u obzir da u novom evropskom pravu ima mnogo odredbi koje štite pravni status crkve i religijskih zajednica ali štite i pojedinačne religiozne individue. Mnogo više nego što je to bio slučaj u dosadašnjem evropskom pravu.“
Nepristrasan dijalog sa crkvama
Crkve i religijske zajednice se tretiraju kao nerazdvojivi partner Unije, posebno kada je reč o evropskoj integraciji. Lisabonskim ugovorom je čak predviđen otvoren, transparentan i neprestan dijalog sa crkvama i religijskim zajednicama. Međutim, taj dijalog nije šire opisan i preciziran. Teolog Kristof Mandri sa univerziteta u Erfurtu celu stvar posmatra na pragmatičan način:
„Šta spada u Evropu i religijsko nasleđe nije samo istorijsko pitanje, već je to političko pitanje današnjice šta sve treba da pripada. Zbog toga se mora uvideti da je integracija u evropsku svest i političku zajednicu nešto što se tiče i muslimana koji ovde žive. Njima takođe treba omogućiti tu identifikaciju.“
Religijsko nasleđe, o kome govori Lisabonski sporazum, otvoreno je dakle za dalji razvoj Unije. Time se evropska kuća nalazi na promenljivoj osnovi.
autor: P. Niklis, Z. Dragićević
odg. urednik: N. Jakovljević