Sa početkom povratka Bošnjaka u Srebrenicu pre 13 godina, kreće s radom i mobilna ambulanta, ili bolje rečeno njen jedini član. Suljo Čakanović je i medicinski radnik i apotekar i vozač i sve što zatreba. Lekovi i pomoć prvenstveno povratnicima u udaljenim selima još jedna je srebrenička posebnost. „Jedinstveno i u to vrijeme jedino moguće riješenje kada je povratak u Srebrenicu bio u začeću“, priča Suljo i dodaje da je tada vladalo veliko nepoverenje u lekarske usluge ljudi druge nacionalnosti.

Trebalo je razbijati mnoge predrasude, savladati nepoverenje i strah. Suljo se najpre vratio na svoje predratno radno mesto u Domu zdravlja gde je i danas zaposlen. Od poluprazne torbice prve pomoći do sanitetskog vozila i finansiranja mobilne ambulante iz opštinskog budžeta bio je dug put, seća se Suljo, a kao najveći uspeh ove zamisli ističe to da „povratnici u RS, a prije svega u Podrinju, mogu da ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu i u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine“.

Veliki uspeh mobilne ambulante ostvaren uz pomoć prijatelja je i „Edukacija u pružanju prve pomoći za stotinjak saradnika u svim mjesnim zajednicama naše opštine“.

Stalna briga za zdravlje povratnika

Obučeni, mahom mlađi ljudi, danas su velika korist u slučaju da treba u mestima gde žive da ukažu prvu pomoć. Mobilna apoteka ih povremeno snabdeva najneophodnijim sredstvima za prvu pomoć, priča dalje Suljo dok nas vozi do najudaljenijih sela Luka i Krušev dola. 55 kilometara planinskog bespuća uz kanjon Drine preko Sušice i obronaka Javora čiji vrhovi su sve do polovine maja pod snegom. "Ovdje se oduvijek teško živjelo ali nekad je i sa manje bilo bolje", priča Osman Mujić.

„Ručno sam sjek’o građu i vozio je sa volovima doli na Drinu i im’o računa tada. Sad nemam računa izvesti svoju građu sto metara, a drugo i splavario sam niz Drinu... Znači bio težak život al' bio zdrav život.“

I danas se teško živi, a nema ni posla. „Ima ljudi koji nema nigdje paru da zarade. Nije nekadašnje vrijeme da se ore, da se sije kukuruz i pšenica. I ono što se zasije pojedu divlji krmci, a ovo je planina, ne može se Bog zna šta ni posijati, hladno je. Onda nema ni mašina, a ni snage da se zemlja obrađuje k’o nekad“, govori Osman o teškoj situaciji u kojoj se danas živi.

Imaju u Luci obnovljenu školu, nemaju ni učitelja a ni dovoljno đaka. Od predratnih stotinak porodica vratila se trećina, mahom starih i iznemoglih. Četvoro-petoro ljudi ima nešto stalnih primanja, nekolicina mlađih i ostali se, kažu, snalaze.

Zimi odsječeni od svijeta

Koliko ovim ljudima znači mobilna ambulanta koju oni vide u Sulji Čakanoviću najbolje oslikavaju reči Ismeta Begića i njegovih komšinica. „Da nam ga nije, od nas ništa ne bi bilo. Al' eto opet tu je Allah i Suljo. Da ga Allah poživi“, kaže Ismet. „Kad je zima on se brine o nama i nađe načina da nam pošalje lijekova ako on ne može doći. Uvijek smo imali lijekova, čitavo selo. Hvala mu i da je zdrav i živ“, dodaje jedna stanovnica sela. „On dolazi i u njega se uzdamo, donosi nam lijekove, pregleda nas, mjeri pritisak i daje tablete“, dodaje druga. „Kako je zimi ovdje“, pitam: „Kako je? Nije nikako“, kažu skoro u glas.

Nikako -to i jeste možda najbolji odgovor s obzirom da su Luđani i Kruševci zimi često odsečeni od sveta, ponekad i mesecima. Tada se život ovde može lako izgubiti. „U tom slučaju ništa nije problem što ti slomiš nogu ili ruku. Neko će staviti četiri daščice i zamotati ali slijepo crijevo ili srčani napad ako imaš, tad si osuđen na smrt.“

„Moglo bi se ipak ovd’i i dobro živ’iti, zaposliti ovo mlađih što ima i drugi da se vrate“, priča Osman. Kaže kako tu ima sedre, laganog ukrasnog kamena, i da se jedan njihov komšija koji živi u Nemačkoj nudi da uveze mašine i otvori rudnik. „Sedra se može dobro prodat’, a tu bi se moglo zaposliti sve Luđana i Kruševaca što ima i hoće raditi. Predložio sam to ovim doli u opštini, vid’it će mo šta će biti“, kaže Osman Mujić.

Autor: Marinko Sekulić

Odg. urednica: Ivana Ivanović