Strah i želja su na prvi pogled različita osećanja. U realnosti su, međutim, često spojeni. Reporterka DW An-Kristin Herbe pokušava da shvati zašto se ljubitelji strave i užasa tako rado plaše.
Oglas
O moj bože, tamo ne smem – ali ne smem ni da ostanem na ovom mestu. Srce mi lupa. Usta su mi suva. Put preda mnom je obavijen gustom maglom. Iz zvučnika se čuju preteći zvukovi. Oprezno stupam u maglu. Odjednom pred mene iskače mutant zažagrenih očiju. Urla na mene, ja urlam zajedno sa njim i bežim.
Jedna devojka pokazuje na mene smejući se, ali onaj ko se poslednji smejao je građevinski radnik obliven krvlju koji joj se prišunjao s leđa i gurnuo je. Smeh joj se pretvorio u vrisak kada je krenuo za njim, vukući za sobom lopatu.
Biznis sa strahom
Pomenuti mutant i građevinski radnik su samo dve od 280 detaljno kostimiranih kreatura koje plaše posetioce zabavnog parka „Muvi park“ u Botropu. Pored njih, postoje i kuće straha u kojima posetioci mogu i dobrovoljno da se suoče sa svojim najvećim strahovima.
Dok čekam u redu da uđem i vidim tu „atrakciju“, većina ljudi oko mene kao da se raduje tome što će u narednim minutima biti isprepadana na smrt. Zašto je to tako? Kako neko može da sam ode na mesto u kojem će doživeti paničan strah?
Igra sa strahom i uzbuđenjem
Odovor psihologa na moje pitanje glasi: želja za strahom. Na prvi pogled zvuči paradoksalno. Ali, u realnosti se s pravom govori o „pomešanim osećanjima“. Trenuci straha se smenjuju sa trenucima opuštenosti. „Nešto nas jako uplaši, ali trenutak kasnije nam je već jasno da nismo u opasnosti“, kaže psiholog Peter Valšburger sa Slobodnog univerziteta u Berlinu i član Nemačkog društva za psihologiju.
To pomešano osećanje je duboko usađeno u čoveka. Strah je dobra za proces preživljavanja jer upozorava na opasnost, a želja za uzbuđenjem i zadovoljenjem strasti obezbeđuje dalje razmnožavanje. Ali, da bi neko kao tinejdžer ili odrastao čovek mogao da oseća želju za strahom, najpre mora da odraste u okruženju koje je bezbedno, u koje ima duboko poverenje. „Dete će biti otvoreno za nova iskustva u meri u kojoj je doživelo poverenje i sigurno okruženje“, kaže Valšburger.
Zastrašujuća mesta
Bilo da je reč o dvorcu grofa Drakule ili napuštenom gradu Pripjat u Ukrajini, u Evropi ima više mesta na kojim i najkraći boravak oduzima dah, unosi strah u kosti, zastrašuje ljude, koji to i priželjkuju.
Foto: cc-by-sa/Matthew Bordignon
Napušten sanatorijum u Berlinu
Na nekim mestima vam uopšte nije potrebno raspoloženje tipično za Noć veštica. Na spisku takvih lokacija su i zgrade sanatorijuma Belic na ulazu u Berlin. Nekadašnja klinika za respiratorne bolesti, otvorena je 1902. Korišćena je kao bolnica sve do kraja Drugog svetskog rata. Samo jedan njen deo je saniran. Ostatak izgleda krajnje jezivo.
Foto: picture-alliance/dpa
Veštice iz Bloksberga
Broken je daleko više od planinskog vrha u Saksoniji-Anhalt. U žargonu ga zovu Bloksberg. Valpurgina noć je tradicionalna narodna svetkovina na Severu Evrope. U Nemačkoj je postojalo verovanje da u noći na 1. maj ovde okupljaju veštice. Legenda nikada nije potvrđena, ali ovi krajevi i dalje izgledaju zastrašujuće.
Foto: Imago
Dvorac grofa Drakule
Dvorac Braun u rumunskoj Transilvaniji. Ovo zdanje prate razne priče o grofu Dakuli, najčuvenijem vampiru svih vremena. Opis dvorca iz 14. veka odgovara jezi na koju teško da možete biti imuni. Knez Vlad III ovde navodno nije boravio, ali dvorac ipak deluje zastrašujuće kada padne mrak.
Foto: Ddaniel Mihailescu/AFP/Getty Images
Crkva moštiju u Zedleku
Oko 70 kilometara od Praga, nalazi se crkva „užasa“. Krstovi, lusteri i razni drugi predmeti i ornamenti u podrumu Crkve Svih Svetih u Sedleku, okruženi ljudskim kostima. Za bizarnu ideju odgovoran je arhitekta František Rin, a realizovana je u 19. veku. Danas je ova crkva deo Svetske baštine.
Mumije u Palermu
Ono što se u Palermu takođe može videti, nije za one sa slabim nervima. U podzemlju sicilijanske metropole visi na desetine mumuficiranih leševa. U periodu od 1599. do 1881. godine, ovde su sahranjivani ugledni građani. Ovo jezivo mesto je danas važna turistička atrakcija.
Foto: gemeinfrei
Grad duhova
Samo 16 godina postojao je grad Pripjat u Ukrajini. A onda se sve pretvorilo u „prah“, nakon nuklearne katastrofe Černobilj. Mesto se pretvorilo u Grad duhova. Pripjat je od 1986. zatvoren za javnost. Ovde je vreme stalo. To se vidi i na kućama i školama i drugim znamenitostima, koje su od tada netaknute.
Foto: picture alliance/dpa
Zatvor u Komvolu
Na obroncima Bodmin Mursa u Komvolu, u Velikoj Britaniji, 1779. podignuto je zdanje, koje je korišćeno kao zatvor. Do 1929. godine, ovde su ubijani zatvorenici osuđeni na smrtnu kaznu. Od tada ova zgrada važi za ruinu, koju prate razne paranormalne aktivnosti. Govori se o postojanju duhova bivših zatvorenika.
Foto: picture alliance/Mary Evans Picture Library
Šuma samoubica
Aokigahara nije u Evropi, već u Japanu. Neprohodna šuma na planini Fudži važi za mesto koje privlači samoubice, još od 60-tih godina prošle godine. Morbidnost ovog kraja može se osetiti već na prvom koraku. Na više mesta mogu se primetiti table sa brojem telefona službe, koja pruža pomoć ljudima sa samoubilačkim mislima.
Foto: cc-by-sa/ajari
Ostrvo lutaka
Ništa manje zastrašujuće je i „Ostrvo lutaka“ u Meksiku, koje se nalazi nedaleko od Meksiko-sitija. Na stotine polomljenih lutki, visi obešeno na drveću. Iz straha od duha jedne devojčice, koja se ovde udavila, jedan meštanin je pre 60 godina počeo da kači lutke. Legenda kaže da se na kraju i sam udavio.
Foto: cc-by-sa/Troels Myrup
Psihijatrija u Australiji
I u Australiji postoji jedna jeziva bolnica. Zidovi zgrade nekadašnjeg azila – Bičvort lunatik u državi Viktorija, svedoče o navodnom lečenju psihičkih bolesnika, krajem 19. veka. Ova kako je Australijanci zovu ludnica, osnovana je 1880. godine, a u njoj se pribegavalo zastrašujućim metodama lečenja.
Foto: cc-by-sa/Matthew Bordignon
10 slika1 | 10
Udri ili beži
Šta se tačno odigrava u mozgu kada se čovek uplaši, ovaj psiholog objašnjava na primeru večernje šetnje šumom. „Već ste malo napeti i onda odjednom ugledate kako nešto gmiže u lišću“, kaže. Struktura koja je u mozgu odgovorna za preradu emocija, šalje signal upozorenja – opasnost, zmija! To bez mnogo razmišljanja dovodi do impulsa udri ili beži.
Kako ćemo tačno reagovati – to je različito od čoveka do čoveka. Veliki mozak neke ljude podstiče da najpre racionalno razmisle. Na drugi pogled, ono što smo smatrali za zmiju može da se ispostavi kao bezazlena grana- strah je otklonjen i javlja se olakšanje. Ali, drugi su alarmirani tako da nisu u staju da reflektuju ništa i jednostavno samo ćele da što pre pobegnu od situacije ili reaguju agresivno.
Način na koji će kraj šetnje ostati memorisan u mozgu već daje tendencije za ponašanje u budućnosti. „Onaj ko je prošao kroz takvu situaciju, jača svoje samopouzdanje i ubuduće će i dalje ići u šetnje šumom. Onaj koje pobegao, ubuduće će ograničavati svoj radijus delovanja i izbegavaće šumu“, objašnjava psiholog.
Horor kao ventil želja
Želja za plašenjem funkcioniše samo kada se čovek i pored užasne situacije oseća sigurno. Na primer, dok gleda film strave i užasa u bioskopu. „Horor nam nudi sigurnu varijantu plašenja kakvo ne želimo ili ne možemo da imamo u realnom životu“, kaže Kristijan Lenc, kulturolog sa Tehničkog univerziteta u Dortmundu. Jer, u bioskopu uvek mogu da se zatvore oči; kod kuće je moguće ugasiti televizor. Nesvesno osećanje sigurnosti pruža zaštitu.
Sada razumem u čemu je privlačnost plašenja. Ali, koncept horor-filma otvara drugo pitanje: zašto ljudi na platnu gledaju brutalna ubistva koja bi u realnosti sigurno osudili? „Ubica u filmu može da izvede akcije koje sami ne možemo – svako je bar jednom pomislio: uh, da samo mogu… – to deluje na gledaoce kao projekciona površina“, objašnjava Lenc.
Pomišljam na jučerašnje veče dok sam vozila automobil. Jedan vozač me je „isekao“ i ne bih garantovala da je u mom uzviku koji je usledio bilo samo pristojnih reči. „Da ste sedeli u kabrioletu i da su svi mogli da Vas čuju, izrazili biste se opreznije“, pretpostavlja Lenc. Horor i posebno filmovi strave i užasa nude ventil za misli i želje koje nisu spojive sa društvenim normama.
Iako sada bolje poznajem želju za plašenjem, neću moći da se s njom sprijateljim. Za Noć veštica ću radije ostati kod kuće.
Čudovišta u muzeju
Vekovima unazad umetnici su pokušavali da dočaraju ono najstrašnije u ljudskom biću. Germanski nacionalni muzej u Nirnbergu je odlučio da ih objedini u izložbu: Čudovišta, fantastični svet slika između horora i komedije.
Foto: Bayerische Staatsbibliothek München
Zastrašujuće lepo
Ljudi su oduvek bili fascinirani čudovištima i demonima. U svakoj kulturi je strah bio lajtmotiv za mnoga dela. U grčkoj mitologiji bilo je zmajeva i drugih zlokobnih stvorenja. U srednjem veku su čudovišta predstavljala oličenje zla. Germanski nacionalni muzej u Nirnbergu izložbom ilustruje ljudsku fascinaciju tim "zlim" svetom.
Foto: Bayerische Staatsbibliothek München
Grčki junak protiv aždaje
Grčki junak Herkules dobio je zadatak da donese zlatne jabuke Hesperida, koje omogućavaju večnu mladost. Ali čarobno jabukovo drvo štitila je višeglava aždaja (prema legend stoglava). Na fotografiji ilustracija Herkulesove borbe sa čudovištem, koja ne izgleda baš tako zastrašujuće, kao što "zvuči" u priči.
Foto: Germanisches Nationalmuseum, Nürnberg
Zaslepljujuće lepa Meduza
U antičkoj Grčkoj, Meduza je važila za jednu od najlepših žena. Čak i bog mora Posejdon padao je na kolena pred njom. Ali ljubomorna Atena boginja mudrosti, začarala je Meduzu i pretvorila je u čudovište sa kosom punom zmija. Svako ko bi je pogledao pretvarao bi se u kamen.
Foto: AUSSCHNITT Museen der Stadt Aschaffenburg
Troglavo čudovište
Grčki pesnik Homer u svom delu Ilijadi govori o čudovištu Himera (kozje telo, zmajski rep i lavlja glava). Doduše, prema Heziodu starogrčkom pesniku, Himera je imala tri glave, lavlju, kozju i zmijsku. Ima i drugih tumačenja i ilustracije ovog bića, ovo je jedna od njih.
Foto: Germanisches Nationalmuseum, Nürnberg
Zmajevi kao čuvari
Jason je bio vođa Argonauta, heroja u godinama pre Trojanskog rata. Kada je napunio 20 godina, rečeno mu je da se ogrne leopardovom kožom, uzme dva koplja i uputi ka jolškom dvoru u potrazi za zlatnim runom. Runo je danju i noću čuvao zmaj.
Foto: AUSSCHNITT Museen der Stadt Aschaffenburg
Da li su zmajevi uvek zli?
Zmajevi su u legendama gotovo uvek imali ulogu stvorenja koja stvaraju haos i bili su oličenje zla. Kako bi se svet doveo u red, borba sa zlokobnim bićem poveravana je velikim herojima, od Herkulesa, preko Germana Zifgrida do Svetog Georgija (na fotografiji). Tek 19. veku objavljene su prve priče za decu, u kojim su zmajevi bili "dobri". U kineskoj kulturi zmaj donosi sreću.
Foto: Germanisches Nationalmuseum, Nürnberg
Sveta Margareta i pakao
Sveta Margaretia (Marina u pravoslavnom svetu) bila je mučenica i njeno postojanje je kroz istoriju dovođeno u pitanje. Hrišćani veruju da je bila surovo mučena. Ipak strašnja mučenja je uspela da preživi. Tokom zatočeništva pakao je doživela kao aždaju. Savladalu je uz pomoć svetog krsta.
Foto: Germanisches Nationalmuseum, Nürnberg
Ovako je "demonizovan" Martin Luter
Reformator Katoličke crkve je za mnoge vernike predstavljao "trn u oku". Mnogi su ga zbog njegovim namera ismejavali i objavljivali satirične ilustracije (u 16. i 17. veku). Na ovoj fotografiji, Luter jaše čudoviše, uputivši se ka paklu. Karikature su u ono vreme bile deo katoličke i protestantske propagande.
Foto: AUSSCHNITT Genf, Musée international de la Réforme
"Apokalipsa" iz vremena renesanse
"Knjiga čuda" ilustruje kako su ljudi u 16. veku doživljavali apokalipsu. Na ilustracijama se mogu videti aždaje i ostala čudovišta. Vatra koja poput kiše lije sa neba, poplave, neobična stvorenja i drugi priodni i nebeski znaci koji ilustruju "sudnji dan". Ovo izdanje je tek nedavno otkriveno.
Foto: Hartford, Collection Mickey Cartin
Nemački horor iz Transilvanije
Nemački nemi-film Nosferatu, prikazivan je u bioskopima davne 1922. godine. Gledaoci, koji su preživeli strahote Prvog svetskog rata, doživela su ga kao sasvim novu formu užasa. Taj film važi za jedno od prvih horor filmskih ostvarenja u svetu. Sniman je na severu Nemačke. Režiser Murnao je strahotama izložio tokom boravka u transilvanijskom dvorcu grofa Orloka.