Skupo smo ih platili i nadamo se da će trajati večno. Ali, električni uređaji prilično brzo završavaju u kanti za smeće. Sada već imamo brda takvog problematičnog otpada. Kako to uopšte rešiti?
Foto: picture-alliance/dpa/P. Durand
Oglas
Kada ih nabavimo radujemo se: mobilne telefone, računare, frižidere, ali i solarne panele i uređaje svih vrsta. Ali, u razvijenom svetu se čim "novi" dođe u kuću odmah postavlja i pitanje: šta sa "starim"?
Prosečan Amerikanac svake godine proizvede oko 19 kilograma električnog otpada, svaki Nemac skoro 23 a Norvežanin čak preko 28 kilograma. Sve se to onda zbraja u brda od preko 53.000.000 tona električnog otpada koliko smo svi zajedno uspeli da stvorimo. Poređenja radi to je masa oko 5.300 Ajfelovih kula, stoji u izveštaju novog "Global E-Waste Monitor" Ujedinjenih nacija za prošlu godinu.
Čak i ako "stari" više ne radi pomislićemo kako on ipak još nešto vredi: na kraju krajeva skupo smo ga platili kad je bio nov. I imamo pravo: u njima po pravilu ima i dragocenih sirovina: zlata, platine, bakra, retkih metala... U toj planini električnog otpada se zapravo krije vrednost od oko 57 milijardi dolara.
MIlijarde u đubretuFoto: picture-alliance/dpa/Bildfunk
Bolje ne pitaj gde je "stari"
Uprkos tome proteklih godina se manje od petine takvog otpada na pravilan način sakupilo i recikliralo. Jedan deo završava kod posrednika, koji ih popravljaju i prodaju onima kojima je dovoljan i polovan - ali današnje aparate je sve teže popraviti. A ostatak - završava kojekako i po pravilu na granici zakona. Mnoge mrzi da odlaze do postrojenja za reciklažu samo zbog jednog miksera koji je otkazao poslušnost: često će završiti u običnom smeću, a onda na deponiji ili će biti spaljen.
Jednom značajnom delu takvog otpada je sudbina još mutnija, tako da se ni ne zna koliko ga tačno ima: procene variraju od 7 pa sve do 20 odsto. Nakon što se dobila naknada za zbrinjavanje takvog otpada on na papiru prestaje da bude to što zapravo jeste i odlazi negde daleko. I baš to onda po pravilu završava na divljim deponijima na istoku Europe, Azije ili Afrike.
Tamošnjoj sirotinji je i to izvor zarade: golim rukama kopaju po tim starim uređajima, najčešće ih pale kako bi metale razdvojili od plastike. Ekološki gledano, to je katastrofa epskih razmera: ta naša brda električnog otpada sadrže oko 50 tona žive, 71.000 bromiranih usporivača plamena, čitavo mnoštvo ostalih hemijskih sastojaka kojima nipošto nije mesto u čovekovoj sredini i u ljudskim plućima. Samo kada je reč o ugljendioksidu to je oko 98 miliona tona.
Otpad raste brže nego BDP
I što je najgore: ta brda električnog otpada rastu velikom brzinom, u poslednjih pet godina brže nego što je rastao bruto društveni proizvod (BDP) svih zemalja, upozorava Antonis Mavropulos, šef udruženja „International Solid Waste Association".
Ridiger Kir je jedan od autora izveštaja UN o električnom otpadu. Upozorava kako je rast takvog otpada neposredno povezan i s porastom blagostanja pre svega u zemljama koje su se još nedavno smatrale zemljama u razvoju. Ali, problem je i što je sve više aparata "na struju", čija je sudbina onda takođe da završe na toj planini đubreta.
Foto: picture alliance/dpa/K. Nietfeld
Stari je problem i tehnološki razvoj: doduše on više nije tako vrtoglav, ali i sad neće proći mnogo dok vaš novi mobilni telefon ili računar postane beznadežno star i neupotrebljiv. Onda, tu je i poplava električnih vozila - automobila, bicikala, romobila... Sve u svemu, nije nerealno očekivati da bi se ta planina električnog otpada u samo deset godina mogla povećati za čitavih dvadeset miliona tona, na oko 74 miliona tona u godini 2030.
Može se - i mora se više
Kir nas uverava kako zapravo svaki električni uređaj može gotovo u potpunosti da se reciklira - u principu. Ali, to često znači preveliko trošenje energije i radne snage da bi se to "isplatilo". No, može se mnogo više: u Evropi je 2019. cilj bio da se reciklira 65 odsto električnog otpada, ali recikliralo se jedva oko 42 odsto.
Kako bi toga bilo više, nešto bi trebalo da se promeni na svim stranama. Potrošači su možda previše lenji da sami odnose električni otpad u postrojenja za reciklažu, jer se u mnogim gradovima takav otpad već dugo ne skuplja pred kućnim pragom. Kir misli i kako bi na primer proizvođači mobilnih telefona i telekomunikacione kompanije mogle da prestanu da prodaju uređaje, već da ih iznajmljuju. Mušterija bi tako uvek mogao u džepu da ima najnoviji model, ali on bi i dalje bio u vlasništvu nekog telekoma, koji bi ga onda i reciklirao. To je već negde uobičajena praksa, na primer za kancelarijske fotokopir aparate.
I na kraju, tu je i raspoloženje javnosti koja načelno želi da živi u ravnoteži s prirodom. Proizvođači bi zato mogli već na svojim uređajima jasno da označe u kojoj meri je on proizvod reciklaže i koliko je ekološki podnošljiv. Sve u svemu, Kiru nije jasno zašto u ovoj raspravi o klimi, o ekologiji toliko govore proizvođači automobila i avio-prevoznici; dok proizvođači budućeg električnog otpada o tome uopšte ne govore a čini još manje. A mi tonemo u đubretu.
Svako đubre ima svoju kantu
Nemačka se često ističe kao primer u Evropi kada je reč o odnosu prema otpadu. I zaista, smeće se u toj zemlji uzima veoma ozbiljno. To podrazumeva i veliki broj različitih pravila.
Foto: picture-alliance/dpa/Weissbrod
Razvrstavanje po bojama
Plava u načelu znači da se u tu kantu baca stari papir. Papir i ništa drugo! Mnogi naime ne znaju da čak ne karton od pice ili kolača ne sme da bude bačen u tu kantu: to remeti proces recikliranja. Nisu dobri ni plastificirani papiri – posteri i magazini. Za takvo sakupljanje starog papira za ponovnu upotrebu zalagao se još 1774. pravnik Justus Klaprot.
Foto: DW/Elisabeth Greiner
Smeđa je boja zemlje
Zato u te kante ide sve što će opet „postati prah“: od ostataka hrane, pa do uvelog cveća. Sve to odlazi u postrojenja za proizvodnju bio-gasa.
Foto: picture-alliance/dpa/J. Wolf
Žuto je za plastiku?
To je već veliki problem: ako je na kanti znak „Zelena tačka“, onda u njega nikako ne ide svaka plastika, nego samo ambalaža koja ima taj znak. To znači i metal, pa i stiropor. Taj znak znači da proizvođači plaćaju ekološko zbrinjavanje njihove ambalaže – ali ne svake plastike koja vam dođe pod ruku.
Foto: Imago
Previše smeća se plaća
Ako je previše smeća, onda može i u kesu. Ali ne bilo kakvu! Svaka kuća plaća za pražnjenje određenog broja kanti, a ako je đubreta previše, ono može u kese u čijoj je ceni i nadoknada za odvoženje. Takve posebne kese prodaju se obično na kioscima. A ako iznesete običnu kesu sa đubretom pred vrata, to bi moglo da vas košta krivične prijave!
Foto: picture alliance/dpa/P.Pleul
Crne kante za sve ostalo
Crne, obične kante namenjene su za sav otpad koji se neće reciklirati. I tu bi trebalo biti oprezan: najstrože je zabranjeno i kažnjivo u takve kante stavljati poseban otpad – hemikalije ili građevinski šut.
Foto: picture-alliance/blickwinkel/G. Czepluch
Poseban otpad
U svakom domaćinstvu ima mnogo toga što spada u poseban otpad. Baterije se recimo bacaju samo u posebne kutije koje se nalaze u samoposlugama. Električni aparati mogu da se predaju u prodavnicama takvih aparata... Ali opasne hemikalije ili građevinski šut – to morate sami da odnesete na deponiju i pritom da prijavite šta bacate. A onda još i da platite za to – često ne baš mali iznos.
Foto: picture-alliance/dpa/M. Hitij
Neće to ići!
Radnici čistoće imaju pravo da odbiju da isprazne kontejner ako je ovako prepunjen. On u tom slučaju uopšte ne može da bude stavljen na viljuške kamiona za odvoz smeća. Jeste da je problem kuda s tolikim otpadom – ali nije rešenje ni da se natrpa kod komšije. Zato neki svoje kante drže i pod ključem – jer sve to košta...
Kod stakla obično ima kontejner za bijelo, smeđe i zeleno staklo. Ali što ako je staklo plavo ili crveno? U pogonima za reciklažu znaju da iz takvog stakla nikad neće dobiti "čistu" boju kakvu možda traži neki proizvođač, tako da treba paziti barem kod bijelog stakla. A tamo ne smiju niti čaše ili razbijena prozorska stakla - to je druga vrsta stakla.
Foto: DW/Elisabeth Greiner
Danas ne!
U nekim gradovima postoje čak i kućni kontejneri za staklo, ali po pravilu su to zbirna mesta koja se nalaze negde na ulici. Kada se u njih ubacuju flaše i drugo staklo, onda se to i čuje, tako da je njihovo korišćenje nakon 20 časova, nedeljom i praznikom – zabranjeno.
Foto: DW/Elisabeth Greiner
Automati u prodavnicama
Ovi automati sortiraju flaše i ambalažu. Po pravilu su opremljeni brojnim senzorima koji mere veličinu i težinu plastične flaše, čitaju barkod sa proizvoda i proveravaju da li se ta flaša vraća da li je uopšte kupljena u Nemačkoj.
Foto: picture-alliance/Rainer Hackenberg
Socijalna pomoć
U svakoj zemlji u kojoj postoji kaucija za flaše ili limenke, tu ima i ljudi koji redovno pregledaju kante i skupljaju flaše onih koje je mrzelo da ih vrate kako bi dobili nazad dvadesetak centi. Problem je međutim što neki od tih „rudara“, oko kante ostavljaju priličan nered. Zato su u nekim gradovima u Nemačkoj oko uličnih kanti za smeće postavili ovakve „vence“ za flaše.
Foto: picture-alliance/dpa/U. Deck/
Kabasti otpad
U mnogim gradovima postoji nekoliko dana određenih za odvoženje kabastog otpada. Sa đubretarima je moguće dogovoriti i poseban dan za odvođenje takvog otpada pri čemu je „kućna“ količina tog smeđa – dakle koji kubni metar – za odvoženje i dalje besplatna. U svakom slučaju takav otpad mora da bude uredno složen uz ivičnjak. A tu su i božićne jelke koje se odnose u nekoliko termina tokom januara.
Foto: picture alliance/dpa
Stara odeća i obuća
U mnogim gradovima postoje i kontejneri za staru odeću i obuću. Ponekad to nisu kontejneri gradskog otpada, već neke organizacije koja tu odeću deli kao humanitarnu pomoć. Naravno, dotrajala se koristi samo kao sirovina. U svakom slučaju, ovako pobacati cipele pred kontejner – ne koristi baš nikom.
Foto: DW/Elisabeth Greiner
Da li su Nemci zaista takvi čistunci?
Ma kakvi! Naravno da ima i takvih, ali uprkos svim merama i pravilima – smeća ima svuda. Dovoljno je otići u neki park, pogotovo ponedeljkom, nakon što su ga preko vikenda okupirale brojne porodice i društva sa roštiljima. Tamo su obično postavljeni i veliki kontejneri za otpad, ali ipak ima previše onih koji „zaborave“ da svoje đubre stave – na pravo mesto.